Ma koliko nam se život činio predvidivim, često nas uspiju iznenaditi i januarski snjegovi. Prošlo je dosta vremena od kada sam kročila poznatim putevima, toliko dugo, da od mojih koraka više nije ostao ni trag. Lovila sam zlaćani sjaj, ali vrijeme me je sustiglo i godina je okrenula novi list.

Mislila sam da će moje stranice pasti u zaborav, ali dlanovi još pamte dodir naliv pera. Samo još jedan pisac koji se ponovo vraća u svoj grad, ali možda, ovog puta, nove muze donesu priči ljepši kraj. Srce je zatitralo na jedan dah, i u grudima se komeša, tražeći svoju nadu. Ali nada je uvijek bila tu, u njegovoj nutrini.

Možda se i čovjek spotakne više puta na isti kamen, a možda upravo u tome leži njegova čar. I iako je moje korake zameo snijeg, nešto u meni je govorilo da zna pronaći put.
I samo tako, u jednom trenu, pronašla sam svoje sunce - moju posljednju zraku svjetlosti u ovom tmurnom januaru.
I ne bježim više od onoga što jesam, ma koliko puta to prenesem u riječi, one ostaju upamćene i u svakoj neizgovorenoj priči.

Da li je moja duša duša jeseni, ili ono krhko biće što je utihnulo u svom kratkom sjaju, ili sam ipak samo žena što u ruci drži novo pismo bez adrese?

Osvrnem se na trenutak iza sebe, i jedino što vidim su tragovi moje umjetnosti. Jer svaki tren života su ispisale boje moje duše, a sada se razlijevaju blistajući pod januarskim suncem.

Čuvaću svoje zlato izvan domašaja ljudi, i svih onih duša koje su mislile da ne mogu pronaći sreću. Neke stvari čovjek treba skriti i od vlastitih očiju, jer prave stvari se prepoznaju samo srcem.

I tako ostadosmo samo ja i moja prva zraka sunca. Da budem iskrena, nikada nisam voljela snjegove, i hladnoću koja se uvuče čovjeku u kosti. Uvijek sam čekala svoje sunce, i prvo i posljednje.