Poput krivca
Koji zna
Da je uradio
Nešto krivo,
I ona se
Šunja
Po tamnim
Dijelovima zida.
Tamo gdje
Pauk isplete
Mrežu noću
Ili tamo
Gdje ne dopire
Puno svjetla,
Pa se noćni leptir,
Onaj velikih
I naizgled teških
I tamnih krila,
Ugnijezdi preko noći.
Gmiže u pukotinama
Između onog
Što bih trebala reći,
A što vješto maskiram
U naivni osmjeh,
Koji je tu
Samo da
Ne bih morala
Priznati da sam ljuta.
Ili pokazati
Gdje me boli.
U tijelu
I unutra,
Kad neko pređe
Moju granicu.
Za koju znam
Ili ne znam da je imam.
Dolazi kao nenajavljeni rođak.
Onaj na kojeg
Sam skoro zaboravila,
Jer se dugo nismo vidjeli.
Jer sam ja dugo izbjegavala
Da se sretnem s njim.
Vješto ispod kaputa
Krije da nosi kofere.
Na prvu,
Ne bih rekla da je tu da ostane.
A umješa se u svaki razgovor,
Pa često neznajući
Odgovaram ljudima,
Pogotovo bliskima,
Iz nje.
Moje sjene.
Saputnika čiji se koferi
Nikad ne mjere,
A težak je.
I sve je teži s vremenom.
A sve što traži
Je da ga pogledam.
Sjednem s njim
I popijem prijateljsku kafu.
Moja sjena.
Sad kad sam je pogledala,
Ne mogu skinuti pogled
S njenih kofera.
Ali ne iz straha
Ili opreza.
Nego iz saznanja
Da je i njoj sve vrijeme
Trebala ljubav,
A nije znala kako da pita za nju.