Otvori drvenu kutiju.
Ostavljala sam ti u njoj poruke svaki dan.
Pisala sam pjesme,
dok mi jagodice na prstima ruku
nisu popucale i prokrvarile.
Malo ko zna, a znaš li ti?
Skoro svaka mi je pjesma bila o tebi.
Skoro svaku sam ispratila
strahom i suzama.
Iščekivanjem kada ću saznati
da si prema nekoj drugoj,
tamnijih očiju i kose od moje,
bolji.
Svaki put kad bih pomislila
na nekog drugog,
htjela bih da povratim.
Prošlo je toliko vremena i znam,
nesigurna vezanost je;
dječije rane su;
maštanje je;
izbjegavanje sebe i svog bola je;
sve je, samo ljubav nije.
Znam, ali nekad hoću da vrisnem.
Sjećam li me se?
Molim te, sjeti me se!
Hoću da te uzmem za ramena i prodrmam.
Boli me briga šta je,
za mene je tada bilo najvažnije!
Ja sam htjela biti tvoja i htjela sam tebe,
cijelim svojim ranjenim i nesigurnim bićem.
Prošle su godine, ko bi rekao? Tako brzo.
Ispario je tvoj parfem iz mojih nosnica.
Zaboravila sam kako je
kad te zagrlim oko struka
i naslonim ti glavu na srce,
a ti mi rukama dodiruješ pramenove kose.
Živim ja odlično i sve mi je milo i drago većinom;
ali kad čujem stihove one pjesme,
požurim našem restoranu,
kao da me ti čekaš tu;
ustvari, restoran je pun,
samo nas dvoje nema.
Sjednem za sto i ne naručim ništa.
Ti si platio posljednji račun.
Sjednem da te sačekam
za svaki slučaj.
Kad vidim da nećeš doći i izađem,
nešto uvijek za sobom ostavim.
I bojim se, šta ako ni sa kim
to više nikada ne nađem?