Prošlo je devet sati, sjedim sam u dnevnom boravku obiteljske kuće i razmišljam o svemu onome što mi je ova godina donijela, oduzela, pružila, ali i onome što mi je ova godina i iz ruku istrgnula.

Dok u pozadini svira instrumentalna glazba i s prekrasno okićenog bora svjetlucaju lampice, razmišljam o tome jesam li ja ove godine bio nekome, nekada svjetlo? Jesam li ja baš u ovoj godini koja je na izmaku, bio nekome glas ili čak glazba koja ga umiruje, tjera na neki pokret, na životni, a ne plesni podij, ma koliko god bili dobri u plesanju.

Ako ćemo iskreno, jasno je meni kako u ovome svijetu u kojem živimo, nisu i ne mogu biti svi savršeni plesači – neki zato što ne čuju ritam, neki koliko god htjeli ići korak naprijed, uvijek i iznova (na)prave korak unatrag, neki zato što se boje pokazati ono što znaju, a neki zato što se plaše toga gdje ih ples može odvesti.

Ili čak – kome ih ples može vratiti?

Sebi ili nekim mjestima, vremenima od kojih godinama bježimo, ali nas uvijek ovi dani na izmaku vrate baš njima. Ili – baš nama.
Sebi ili nekim ljudima s kojima smo nekada u životu pokušali otplesati barem jedan ples, na jednu pjesmu, pa – ili smo čuli različit ritam ili smo jedno drugo nekoliko puta pošteno po nožnim prstima nagazili, da se od tada bojimo svakog narednog plesa.

A, gdje god je strah od plesa, tu je i strah od nečijeg dodira, zagrljaja, nečije blizine, pa čak i strah od – voditi nekoga ili dopustiti nekome da vas vodi. Zapravo, gdje god je strah od plesa, tu je strah i od života. Jer, sve ovo gore navedeno i jeste život – korak, dodir, zagrljaj, blizina, putokaz, vođenje, slušanje, nesigurnost, strah, brz ritam, loša kondicija.

I tako od razmišljanja što mi je ova godina donijela, dođoh ja do novog pitanja: Vrijedi li živjeti, ako ćemo se bojati svega onoga što nam život donosi? Vrijedi li dočekati nešto novo, ako nismo spremni ispratiti sve ono staro?

...

Istresajući ladice svojih srčanih komora, ladice svoje duše i svojih uspomena, shvatih da koliko god mi je ova godina nešto lijepo dala, trostruko sam joj uzvratio. I nije mi žao. Koliko god mi je ova godina toga uzela, barem dva puta sam joj se na tome zahvalio. I koliko god mi je puštala muziku, plesao sam.

Ispadao sam iz ritma, ponekad na plesnom podiju ostajao sam, vrlo često nisam ni razumio riječi pjesme uz koju plešem. Događalo se u ovih 365 dana da netko odbije moj poziv na ples, da se na plesnom podiju raspadnem u milijun komadića i jedva čekam novu pjesmu u kojoj ću ponovno tražiti dijelove sebe. Događalo se i to da me izguraju s plesnog podija, izuju iz plesnih cipela, namjerno stanu na bosu nogu, ali i da uživaju u svakom koraku koji otplešem.

U ovih 365 dana iza sebe, čuo sam pljesak na plesnom podiju, čuo sam nekoliko puta i „bravo, hoćemo još“ i, ako mene pitate, po tome ću pamtiti ovu godinu, ma koliko god je bilo i onih trenutaka u kojima su ljudi namjerno gasili glazbu, samo da odem.

...

Do Nove godine ostalo je još svega nekoliko dana.
A, s novom godinom, čeka nas i 365 novih dana za napraviti korak, ma kakav god on bio - malen, nesiguran, prevelik, pogrešan, svejedno, naš je. S novom godinom, čeka nas i 365 novih dana za ugasiti svjetlo tamo gdje više nema ništa – ni muzike, ni ljudi, a bome ni prostora za napraviti neki korak.

S novom godinom, čeka nas i 365 novih dana za pronaći svoju omiljenu pjesmu, pronaći svoj prostor na životnom podiju od kojeg ćemo napravi plesni podij i na istom tom podiju – prirediti sebi i ljudima oko sebe, zabavu života.

Novi, mojih i tvojih 365 dana, - je 365 novih prilika za pospremiti svoj život, pronađi svoje odgovarajuće plesne cipele, za raspasti se u tisuću i jedan komadić, ponovno sastaviti i opet krenuti ispočetka. Novih, 365 prilika za pronaći svoje mjesto ispod ovog Neba, na životnom podiju – i tamo ostati. Makar i sami sebi pljeskali – jer smo preživjeli.

Jer, premalo živimo da bismo život proveli u tišini.
Jer, previše šutimo, pa ne stignemo najljepše riječi ljubavi izgovoriti ljudima koje volimo u ovih 365 dana koje imamo i onda uzalud sebi obećavamo da ćemo od naredne godine pametnije.

Ne odgađaj ništa.
Pojačaj muziku baš sada i (za)pleši.

Dočekaj svoju novu godinu baš sada, bez obzira gdje si trenutačno.
Oprosti sebi.
Mrvicu više nego jučer, zavoli sebe.
I ne zaboravi – ma kakva god muzika bila oko tebe, ovom svijetu je potrebno što više tvojih koraka.

A što je život nego ples.
I što je ples, nego život.

Ako živiš, onda i plešeš.
I baš zato, sretno ti i rasplesano bilo sve ono što ti ovaj život sprema!

A, sprema najbolje – vjeruj mi.

Tvoj PisoJ