Često mi dođeš u san.
Tiho mi pričaš.
Najljepšu uspavanku recituju tvoja usta.
Kažeš, dika sam ti.
Puno ti je srce.
Pošalješ mi bijelu pticu na prozor.
Gleda me svojim plavo-sivim očima.
Tvojim očima.
Mojim očima s kojima se ja
Sada toliko ponosim.
Kao da me želi pitati,
Šta ti je na duši?
Čega si to željna,
A što ne možeš dati sebi?
Velikodušan si.
Uvijek ti je bilo srce veliko.
I duša.
Pa mi tako pošalješ i leptira.
Modro-plavog leptira.
Znaš da mi je plava najdraža boja.
Sleti mi taj leptir na prozorsko staklo.
Ili na rame.
Ili se zalijepi na zidu iznad mog kreveta
U spavaćoj sobi.
Znam da su to znakovi pored puta.
Vjeruješ u mene.
Pokušavaš mi reći: Tu sam.
Najbolje što znaš.
I što dozvoljava veliki kosmos.
A voljela bih da su granice kosmosa
Malo slabije čuvane.
Pa da mi možeš i sići.
Tražim li previše?
Gdje su oni koji su nam otišli?
Prije vremena.
Barem vremena u kojem smo mi
Htjeli da budu s nama.
Ili da se ja mogu popeti tebi.
Možemo li kako podmititi čuvare tih vrata?
Bojim se,
Znaš?
Da ću jednom postati slijepa
Za ptice i leptirove.
I znakove.
I da će to značiti da si stvarno otišao.
Ne valja živjeti u prošlosti.
Kažu mi.
Briga me!
Odmah im vratim.
Ima da živim kako ja hoću.
Čuvaću te
U svim vremenima.
Pticama i leptirovima.
Ne boj se.
Moram ti reći.
Roditeljski nježno,
Ali i strogo.
Kao ti nekad meni.
Čuvaću te ja u sebi.
I nema tog čuvara i zakona kosmosa
Koji može to da mi zabrani.
Dok moje srce kuca
I dok živim ja,
Živjećeš i ti u meni.