Anton Pavlovič Čehov u svojoj kratkoj priči Uzbuna smješta čitatelja u kuću imućne obitelji Kuškin, gdje kao guvernanta radi mlada Mašenjka Pavleckaja, tek nedavno izašla iz instituta. Njezin svakodnevni, skroman i povučen život naglo se prekida jednim neobičnim nemirom koji zahvati cijelu kuću. Slutnja da se dogodilo nešto ozbiljno osjeti se u ponašanju posluge, domaćih, pa čak i samog gospodara koji se pojavljuje uzrujan i smeten.

Kada se Mašenjka vrati u svoju sobu, susreće se s prizorom koji joj potpuno mijenja osjećaj sigurnosti i položaja u domu u kojem živi. U trenutku koji bi trebao biti običan povratak iz šetnje, ona se suočava s posve novom vrstom straha, poniženja i neizvjesnosti - osjećajima koji postaju središte priče.

Čehov na blag, ali oštar način otvara pitanje odnosa moći, nepovjerenja i položaja mladih žena koje su živjele i radile u tuđim kućama. Kroz Mašenjkine oči promatramo kako jedna sitna, naizgled beznačajna uzbuna može razotkriti duboke pukotine u svijetu koji je naizgled uređen, a zapravo vrlo krhak.

MONOLOG:
Vi… koji u tuđi život ulazite kao da vam sve pripada. Nije vam drhtala ruka dok ste otvarali moje torbe, listali moje bilješke, premještali moje skromne stvari - one iste koje sam slagala s pažnjom kakvu možda nikada niste razumjeli. Niste zastali ni trena da se upitate šta znači narušiti nečiju mirnu, tihu svakodnevicu, onu jedinu koju ovdje imam.
Možda mislite da osoba poput mene neće ništa reći. Da će progutati svaku sumnju i svaku oštru riječ, jer je ''tuđa'' u vašoj kući i nema kome poći. Ali varate se.
Ja sam ovdje radila pošteno, vjerovala da se s pravdom ne mora trgovati. A onda ste, umjesto da je tražite u sebi, krenuli prekapati moje ladice. Ne zbog broša - nego zbog onoga što nosite u sebi: vječitu potrebu da neko bude manji od vas, da ga se može optužiti, makar i bez riječi, da bi vam bilo lakše.
Ako ste u mojim stvarima tražili trag svoje sigurnosti, onda ste morali vidjeti da ga nema. Jer nije izgubljen u mojoj sobi - izgubljen je u vama.
Neću tražiti objašnjenje, ni ispriku koju ne osjećate. Neću moliti da mi vjerujete, jer istina ne postaje veća ili manja time što je priznate.
Odlazim ne zato što bježim, nego zato što biram ne živjeti ondje gdje je sumnja prva, a pogled u čovjeka posljednji. Kofer može biti lagan, ali korak neće biti težak.
Zadržite svoj broš, svoje pretpostavke, svoje naredbe. Ja ću ponijeti ono što je moje: mir koji niste mogli pronaći ni u jednoj mojoj ladici.
A vi… možda ćete jednog dana pogledati u svoje srce isto tako pažljivo kako ste danas gledali u moje stvari. I možda ćete se tada prvi put zapitati - šta se zapravo izgubilo.