- jedan, dva, tri, inat,
jedan, dva, tri, sloboda -



Nisam ja od onih što pristaju, znaš ti mene, doktore…
Ni na tišinu, ni na propisane puteve, ni na kafe bez šećera.
Nikad nisam pristao ni na to da odrastem
kako mi drugi napišu,
pa neću vala ni sad,
kad mi kažu da je dvadeset sedma „loša godina“
i da je infarkt „ozbiljna stvar“.

Ma nemoj? Ozbiljna je stvar kad ti konobarica donese
pogrešnu kafu,
pa je opet popiješ iz pristojnosti;
e, vidiš - osim takve,
drugih ozbiljnosti kod mene nema.


Kad mi je srce te noći zaštekalo,
steglo me kao košulja posuđena od mršavijeg jarana,
shvatih odmah da tu nešto nije moje –
ta muka, taj vulkan pod prsima,
taj strah što se ušunjao bez pozivnice…
Ma, izbacujem ga napolje, druže, k'o pijanca iz kafane
što predugo priča iste priče.


Doktori me gledaju ozbiljno,
vrte glavom kao da čitaju teške vijesti
iz dalekog svijeta,
a meni smiješno.
Ne može meni niko reći kad ću stati,
nisam ni počeo još kako treba,
a oni bi da mi skinu kaput, ugase svjetlo,
pa kažu: „Odmori malo.“
Ma odmarat ću kad ja kažem –
možda sutra, možda za pedeset godina,
a možda...
Možda baš nikad, Smrti u inat.


Zato sam potpisao ono „na svoju odgovornost“...
To je jedini papir koji sam ikad volio potpisati,
jer tu nema sitnih slova ni uslova –
tu si samo ti, život i onaj prkos
što ga gajim još od prvih školskih dana
kad sam odbio da nacrtam sunce žutom bojicom
samo zato što su rekli da sunce mora biti žuto.


Izašao sam van, nije me pratila muzika,
nije bilo konfeta, nije bilo aplauza –
samo obična noć i onaj osjećaj slobode
kakav valjda ima lopov kad preskoči ogradu
i shvati da ga neće uhvatiti.
Nekad se život mora malo ukrasti od sudbine...
Licemjerka ga ionako ne dijeli pošteno.


Smrt me, vjerujem - gledala sa strane,
onako razočarana,
kao kad te cura čeka na kiši,
a ti odeš drugim putem.
Ne ljutim se na nju, ali nek' zna –
neću joj doći kad ona poželi,
već samo kad ja odlučim da joj pokucam na vrata.


Dotad, druže moj,
živim kao da svaki dan posuđujem od nekog
koga baš i ne volim previše,
pa namjerno kasnim s vraćanjem.
Znaš mene, nije mi prvi put
da kažem „ne“ svemu što nije za mene,
pa neće biti ni posljednji.


A srce, doktore moj dobri,
to moje neposlušno srce,
i dalje će kucati po svom ritmu.


- jedan, dva, tri, inat,
jedan, dva, tri, sloboda -

sve dok ga ne ugase na silu.

I tada će, vjeruj mi,
preskakati
malo duže nego što je pristojno.