LEJLA (27) stoji pored prozora u uglu sobe. Fokusirano, ne mičući pogled s prozora, promatra nešto ili nekoga. Odjednom, njen pogled „sklizne“ s prozora i zadrži se na podu.

Neko kuca na vrata.

Lejla duboko udahne.

Neko ponovo pokuca na vrata. Čuje se zveckanje ključeva. Ključevi su u bravi.

Neko pažljivo otvori vrata.

To je NEDIM (28). Čim otvori vrata i uđe u dnevnu sobu malog stana, vidi Lejlu kako stoji leđima okrenuta prema njemu. Pogleda je iznenađeno. Još uvijek ne zatvara vrata. Drži ih otvorenima, ako za svaki slučaj bude trebalo pobjeći.

Nedim proguta pljuvačku.

NEDIM: Ne čuješ da kucam?

Lejla ponovo duboko udahne. Okrene se prema Nedimu.

LEJLA: Zamislila sam se.
NEDIM: Došao sam po svoje stvari.
LEJLA: Eto ih iza vrata.

Nedim povuče vrata prema sebi i vidi dva kofera srednje veličine i sportsku torbu.

NEDIM: Hvala ti što si spakovala. Nisi se morala mučiti. Došao bih ja i spakovao.
LEJLA: Kad bi došao?

Nedim se počeše ključevima po glavi.

NEDIM: Nekad ove sedmice vjerovatno.
LEJLA (uporna s pitanjem): Kada?
NEDIM: Šta ja znam? Krajem sedmice vjerovatno. U petak, kad završim s poslom.
LEJLA: Kad znaš da mene nema. Kad radim drugu smjenu.

Nedim je pogleda i nervozno otpuhne. Neprijatno mu je. Lejla je dotakla neki živac. Bilo ga je sramota tog živca.

NEDIM: I danas si trebala raditi drugu smjenu.
LEJLA: Trebala sam. Ali mi je nešto reklo da ostanem kući.
NEDIM: Nešto?
LEJLA: Intuicija. Ili to što znam da ćeš htjeti da me izbjegneš pod svaku cijenu.
NEDIM: Ne izbjegavam ja nikoga. Ovo je moj stan.
LEJLA: Naš stan. Bio.
NEDIM: Dok god su i moje stvari unutra, i moj je.
LEJLA: Šta je još ovdje tvoje?

Nedim je ponovo iznenađeno pogleda.

NEDIM: Lakše bi bilo da sam samo došao kad te nije bilo.
LEJLA: Lakše za koga?
NEDIM: Za oboje. Razmišljao sam o oboje.

Lejla se nasmije. Ima u tom njenom umornom osmjehu ironije i usiljenosti. Možda bi joj bilo i iskreno smiješno, da nije bilo tužno.

NEDIM: Šta je?
LEJLA: Smiješno mi je.
NEDIM: Šta?
LEJLA: To što kažeš da razmišljaš o meni.
NEDIM: Nekad neke stvari ne treba raditi na teži način.
LEJLA: A šta ako je teži način nekad ispravniji?
NEDIM: Ako će boljeti oboje, nije.
LEJLA: Boli li te?

Nedim nervozno otpuhne. Davno ga je prestalo boljeti. Sad mu je samo neprijatno. Što je on on. Što je ona ona.

NEDIM: Zašto me to pitaš?
LEJLA: Onako. Smijem li da pitam?
NEDIM: Smiješ. Ali oboje znamo da nešto stoji iza tog pitanja. Šta hoćeš da ti kažem?

Lejla se zagleda u njega nekoliko trenutaka. Nije joj jasan. Toliko hladnokrvan. Ništa joj nije jasno.

LEJLA: Ko kaže da nešto očekujem? Pokazao si mi da su ljudi nepredvidivi i da što manje očekuješ, to ti više živaca i života ostane.
NEDIM: Ti hoćeš da ti priznam da sam šupak? Da gledaš kako sam jadan ispred tebe? Uvijek si imala tu potrebu da me ponižavaš. Da se osjećam inferiorno pored tebe. To hoćeš?
LEJLA: Ti si inferioran u svojoj glavi. Zato si se uvijek osjećao inferiorno u odnosu na mene. Nemam ja veze s tim.

Nedim se sarkastično nasmije.

NEDIM: Kao i uvijek. Lejla nije ništa uradila. Nedim sve umišlja. Najlakše je nekoga praviti ludim i tjerati ga da sumnja u svoje rasuđivanje.
LEJLA: Kad sam ja to tebe pravila ludim?
NEDIM: Treba li nam podsjećanje?
LEJLA: Meni možda treba.

Nedim uzdahne i zavrti glavom.

NEDIM: Sve one večere u skupim restoranima. Sa tvojim prijateljicama i kolegicama. Projekt menadžericama, rukovodiocima, agenticama, umjetnicama... Na kojima su me one preko fensi čaša gledala kao uljeza. A tebe kao da su te htjele pitati: Šta ti kao uspješna i školovana menadžerica u IT kompaniji radiš sa tipom koji ima samo srednju i radi u automehaničarskoj radnji? Namjerno si htjela da idem s tobom, zar ne?

Lejla odmahne glavom.

LEJLA: I druge žene su dovodile svoje partnere.
NEDIM: A ko su njihovi partneri? Direktori kompanija i banki. Još mi zvoni njihov podsmjeh u ušima.
LEJLA: Vidiš da se ipak ti sam sa sobom osjećaš inferiorno.
NEDIM: O čemu pričaš? Pokušao sam biti to što si tražila.
LEJLA: Ja ti nikad nisam tražila da budeš direktor banke.
NEDIM: Ali si htjela da se voziš na skupe večere. Da ideš na koncerte i pričaš o svjetskoj politici. Htjela si načitanost, otmjenost. Za svih pet godina naše veze, bilo ti je samo bitno da je skupo. Skupo i komplikovano.
LEJLA: A ti si uprostio?
NEDIM: Ja volim prosto. Jednostavno. Ja nikad nisam ni mogao ispuniti tvoje standarde.
LEJLA: I šta si uradio povodom toga?

Nedim je pogleda i zavrti glavom.

NEDIM: Ne moramo ovo da radimo. Ja sam samo došao da pokupim svoje stvari.
LEJLA: Šta ako ja baš hoću da znam?
NEDIM: Zašto džabe načinješ ono što te boli? Uvijek si to radila. Dirala svoje rane, toliko da nikad nisu ni mogle zacijeliti.
LEJLA: Možda će mi ovo pomoći da zacijelim.
NEDIM: Vidiš da je teško za oboje. Nemoj nam to raditi.
LEJLA (ljutito): Ne radim nam ja ništa! Sve što se moglo uraditi, ti si uradio! I onda pobjegao kao najveća kukavica!
NEDIM: Mi već godinu dana nismo bili par. To znamo oboje.
LEJLA: I umjesto da prekineš kao čovjek i poštediš nas oboje, ti si jeb'o prvu koja ti je naišla!
NEDIM: Nije bilo to to. Pokušao sam ti reći. Ti mi nisi dala!
LEJLA: Sad sam ja kriva što si jeb'o drugu?
NEDIM: Nisi ti kriva zbog nje, ali si kriva što se ovoliko odužilo nešto što smo trebali davno prekinuti.
LEJLA: I umjesto da imaš muda da raskineš kao muškarac, ti si izabrao da prevariš i tražio svojoj sestri da mi to kaže, umjesto da mi ti kažeš da nećeš više da budeš sa mnom? Imaš li predstavu šta je to meni uradilo? Kakav mi je haos u glavi? Ne prepoznajem te, čovječe! Kao da nismo bili u vezi pet godina.
NEDIM: Oboje smo htjeli da se to završi. Samo si ti ta koja nije imala hrabrosti da prekine. I onda sam ja morao.
LEJLA: Šta hoćeš? Da ti zahvalim što si me prevario?
NEDIM: Ne. Ali bi trebala da shvatiš da sad oboje imamo priliku da budemo s drugim ljudima. Koji su bolji za nas. Umjesto što puštaš da ti se cijeli svijet ruši, izgradi novi.
LEJLA: Vidim, ti si uveliko počeo.
NEDIM: Možeš me ismijavati koliko hoćeš.
LEJLA: Jadni Nedim je uvijek žrtva. Uvijek neko njega ismijava. Napada i ne razumije.

Nedim stavi sportsku torbu na leđa i uzme dva kofera.

NEDIM: Možeš pričati šta hoćeš, ali ja nisam htio da zaboli ni mene ni tebe. Mi odavno nismo bili najbolji jedno po drugo. Možda je ovo trebalo da nam se desi. Možda je najbolje za oboje.
LEJLA: Šta god ti treba da čuješ da opravdaš sebe u svojoj glavi.

Nedim je pogleda i klimne glavom.

LEJLA: Seliš se s njom u novi stan, je l' da?
NEDIM: Šta će ti pomoći ako to znaš? Ja neću više da te povrijeđujem.
LEJLA: Voljela bih da si me povrijedio više. Da te se nikako ne sjećam.

Nedim je pogleda. Miješali su se u tom pogledu sažaljenje i osjećaj nemognućnosti i neznanja šta više da joj kaže. Možda je zaista ovo trebalo da im se desi.

LEJLA: Od svega što se desilo, najviše žalim to što se tebi desilo i što te spriječava da vidiš koliko je pogrešno to što si uradio. Možda je zbog toga i trebalo da nam se desi.

Nedim je pogleda i klimne glavom. Obori glavu i izlazi napolje s koferima. Na trenutak se okrene i pogleda je.

NEDIM: Zbogom, Lejla. Hvala ti za sve.

Lejla se ponovo ironično nasmije. Nekoliko trenutaka sluša Nedimove korake, dok se on spušta niz stepenice s koferima i torbom. Zatvori vrata shvatajući da ih je trebalo zatvoriti mnogo ranije.