Možda večeras,
Ova avgustovska noć u Sarajevu
Ne donese kišu,
Nebo obuče plašt od zvijezda
I dvije zasijaju neobično jako
U zjenicama nepoznatih očiju.

Možda večeras,
Nečija kosa bude puštena
Toliko slobodno i poetski lijepo,
Da tvoje ruke požele
Da sklone pramenove s njenih ramena.

Možda baš večeras,
Nečiji ten ostane utisnut u kolaž boja
Na tvojoj paleti,
Pa odlučiš da uzmeš kist
I slikaš prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci.

Možda večeras,
Pomisliš kako je vrijeme da povučeš
Zidove oko svog srca,
I otvoriš kapije tvrđave
Koju si svih ovih godina
Bezuslovno, tvrdoglavo i neumorno branio.

Čak i od onih koji su nježno
Pokušavali skloniti kamen po kamen.

Možda večeras,
Nečiji dlanovi budu toliko nježni i sigurni
Da poželiš da tvoji utonu u njih.

Možda baš večeras,
Poželiš da nekog voliš.

I nadam se,
Da će ti se ta želja ispuniti
Baš večeras.

I molim se,
Da ja to neću vidjeti.
Ni večeras,
Ni nikad.

Ne znam kako je to sa slikarima,
Ali srce pjesnika i pisaca je
Krhko kao krila leptira.
Zato pišu toliko.
Papir može da istrpi
Ono što bi njihova srca slomilo,
Kad bi ga izgovorili naglas.

Možda baš večeras,
Dok oči peku od suza
I pokušavam naći savršeni omjer,
Zlatnu sredinu između patetike
I emocija opisanih dobrim stilskim izrazom,
Shvatim da krhko srce zaslužuje nježne ruke.

I iako to najviše želim,
Možda to neće biti tvoje.

Možda baš večeras,
Želim da i mene neko voli toliko jako,
Da tu ljubav poželi
Vječno sačuvati u pjesmi.