Za drevne Grke riječ politika (Πολιτικά) po Aristotel-ovom klasičnom radu u bukvalnom prijevodu riječi znači „afere ili dešavanja gradova“. Za Grke napredak društva je bio moguć samo kada kolektivni interes društva bi preovladao interes bogatih porodica. A kada bi se desilo da stanje društvenog interesa bude na strani bogatih porodica ("oni sa dobrim očevima"; grčki: Εὐπατρίδαι) onda bi se to stanje smatralo početkom civilnog rata ili „stasis“ u bukvalnom prijevodu „vrijeme kada ništa ne može napredovati“. Očigledno je da su Grci bili svjesni opasnosti od monopola i oligarhije u društvu a dokaze o tome imamo u Platonovoj „Državi“, gdje Platon spominje na više mjesta oligarhiju kao politički sistem koji je sklon disparitetu.

„A koje uređenje nazivaš oligarhijom?

- Ono uređenje – rekoh ja – koje se zasniva na procijeni imovine, u kojem vladaju bogataši, a siromah nema udjela u vladi.“ (Platon, 2002, p. 244)

Grci su očito bili svjesni opasnosti monopola i oligarhije, a pitanje je da li se isto može reći za nas. Krajem 1950-ih godina globalno se dešavaju velike promjene, globalizacija doživljava veliki napredak sa osnivanjem internacionalnih organizacija te sa globalizacijom i transnacionalne kompanije cvjetaju. Oligarhija će upisati veliku pobjedu krajem 20. stoljeća kada se stavlja pečat na ideologije te kao što naučnici smatraju, padom Sovjetskog saveza, počinje post ideološko društvo. Termin post ideološkog društva se spominje mnogo ranije, prvi put čak, nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj kada njemački sociolog Herbert Schelsky „nachideologischen Epoche“ spominje kao direkciju u kojoj ide Njemačka sociologija. Koncept se oživljava nakon pada Sovjetskog saveza kada sve dotadašnje ideologije gube svoj smisao (marksizam, komunizam, socijalizam, fašizam..) te se ljudi počinju okretati više pragmatizmu nego velikim narativima. Svijet kontinuira u direkciji povećanog konzumerizma, javni diskurs počinje biti fragmentiran sa deklinacijom ideologija te globalno raste apatija. Kako jedan članak „Los Angeles Times-a“ iz 90-ih prenosi:

„Neki problemi postaju toliko veliki da smo ih voljni tolerisati kako ne bi snosili teret truda rješavanja problema.“ (Fulwood, 1990, July 19)

Yanis Varoufakis isti period u svojoj knjizi „Technofeudalism“ spominje kroz svoje lično iskustvo, ali ono što je upečatljivo za njegov rad je termin koji Varoufakis koristi a to je „globalizacijski kapitalizam“.

„Počela je nova era. Poslijeratni detant između kapitala i rada je sada bio u samrtnoj muci. Kap koja je prelila čašu je došla 1991. sa raspadom Sovjetskog Saveza. Nakon toga Rusija i više što je najvažnije, Kina se dobrovoljno uvela u globalizacijski kapitalizam.“ (Varoufakis, 2023, p. 49)

Varoufakis je jedan od autora koji akcentira globalne mutacije kapitalizma te način na koji kapitalizam gubi svoju osnovu koja ga je pokretala – kapital. Velike korporacije kako ih on naziva „Big tech“ (Amazon, Google, Facebook, Meta, X..) naplaćuju kiriju predstavljajući kariku glavnog pokretača feudalizma a ne današnjeg „kapitalizma“. Platforme poput Apple Store-a ili Google Play-a uzimaju 30% profita od aplikacije koju korisnik kreira, jer se aplikacija nalazi na online tržištu Apple ili Google platforme. Zatim drugi primjer koji Varoufakis navodi jeste volontiranje besplatnog „rada“ na način da kada god se objavi sadržaj brojnija je i interakcija između korisnika što generira promet na digitalnim platformama time podižavajući vrijednost platforme.

Neofeudalizam

Kada dolazi do revizije korporativnih prava u ranom 20. stoljeću, mnogi konzervativci se javno protive revizijama navodeći da ih vraća nazad u feudalizam. Isto o čemu upozorava Yanis Varoufakis deceniju kasnije u svojoj knjizi: „Technofeudalism: What killed capitalism?“ Srećom, Varoufakis nije jedini koji u 21. vijeku postaje svjestan opasnosti de facto stanja društva. Njemu se pridružuje Noam Chomsky koji početkom 21. stoljeća naglašava problem oligarhije i korporativne demokratije u povezanosti sa transnacionalnim korporacijama.

Glavna promjena u ranom 20. stoljeću se dešava u separaciji sa vlasništvom i kontrolom unutar korporacija gdje dioničari najčešće su pasivni investitori. Sa postepenim donošenjem raznih revizija 1930-ih godina konzervativci smatraju da ideja gdje se stvara socijalna struktura u kojoj manja grupa ljudi kontroliše sve resurse i kapital bez aktivnog učešća u proizvodnji vraća nas u feudalizam jer oponaša feudalne društvene strukture tog doba.

Jedan od kritičara novih revizija 1930-ih godina je Adolf Berle koji u svojoj knjizi „Modern Corporations and Private Property“ dijeli uloge unutar korporacije na tri dijela:

1. Prva uloga se odnosi na udio ili ulaganje koje pojedinac posjeduje u korporaciji ili biznisu.
2. Druga uloga se odnosi na ovlaštenje pri donošenju odluka i kontrolu pravca u kojem ide korporacija. Rukovodioci i članovi odbora određene korporacije obično imaju ovu moć, kao i upravljanjem ljudskim resursima.
3. I zadnja uloga se odnosi na stvarno upravljanje ljudi u korporaciji koji su i zapošljeni. Oni implementiraju odluke i sprovode ih.

Berle navodi da prije industrijske revolucije „vlasnik-radnik“ je izvršavao sve tri funkcije. Njegov rad indirektno upozorava na regres radnika u feudalni status. Interes menadžmenta i dioničara korporacije jeste da maksimiziraju profit a uloge radnika se površno gledaju kao puki troškovi radne snage koju treba minimizirati. Umanjene plate, suzbijanje beneficija ili otpuštanje radnih mjesta dovodi do mizernog položaja radnika u korporativnoj hijerarhiji. Berle navodi:

„Za desetine pa čak i stotine hiljada radnika i vlasnika u jednoj korporaciji, individualna inicijativa više ne postoji. Njihova aktivnost je grupna aktivnost na skali toliko velikoj da individualac, osim ako je u poziciji kontrole, pada u relativnu beznačajnost.“ (Berle, 1933, p. 125)

Ekonomska dinamika i struktura koju Berle opisuje u svojoj knjizi nerijetko podsjeća na dinamiku feudalizma. Sami autori Berle i Gardiner upozoravaju na nedostatak odgovornosti korporacija. Kapitalizam rasterećuje sa leđa transnacionalnih korporacija bilo kakve odgovornosti prema radnicima što postepeno vodi do neo-feudalne hijerarhije u kojoj današnji radnici potencijalno postaju kmetovi.

Neo-feudalnom hijerarhijom stvara se „depersonalizacija“ odnosa u strukturnoj piramidi korporacije što spominje njemački autor Walter Rathenau čak deceniju prije Berle-a. Pod depersonalizacijom Ratheau je smatrao da dovodi do manjka etičkih odgovornosti prema radnicima, diskonektom vlasništva prema drugom i trećem nivou uloga u korporaciji. Prva uloga tj. vlasnici ili većinski dioničari su socijalno distancirani od ostalih uloga i poduloga. Ratheau kritikuje tada novi način vođenja korporacija jer se kreće u pravcu dispariteta koji se u današnjici masovno aktualizira.

Ekonomski disparitet kao temelj neofeudalizma

Ekonomska nejednakost kao jedna od posljedica „kapitalizma“ ili „hypercapitalism-a“ u 21. vijeku je vidljiva svuda oko nas. Ako prošetate glavnim korzom velikih europskih gradova nije teško uočiti veliku uređenost urbanih sredina. Međutim, čim se udaljite od centra grada ono što se može primijetiti u velikoj većini slučajeva jeste zaostalost za komercijaliziranim tačkama grada. Periferija i predgrađa gradova ostaju zapuštena, zaboravljena i neuređena. Kapitalizam danas i 1925. godine su neprepoznatljivi pa čak ako i zanemarimo tehnološke napretke, razvoj globalizacije i korporacija, opet se susrećemo s brojnim distinkcijama. Pojava sveprisutnog konzumerizma se smatra desnom rukom današnjeg kapitalizma kao i ekonomska nejednakost koja je naravno postojala prije 100. godina ali ne na način na koji postoji danas. Thomas Piketty kao jedan od brojnih autora koji piše na ovu temu, smatra da jedna od najvećih razlika kapitalizma danas i prije stotinu godina jeste u koncentraciji bogatstva.

Naime, Piketty tvrdi da ekonomska nejednakost teži ka usponu neviđenom od početka 20. stoljeća zbog povrata na kapital (r) koji se brže akumulira i nadmašuje stopu ekonomske rasti (g). Piketty ovo naziva fundamentalnim zakonom kapitalizma:

r > g

Jednostavnije rečeno, neko ko se oslanja na imovinu, nekretnine, dionice postaje brže bogatiji od nekoga ko se oslanja na plate. Ako ekonomija raste za 2% a povrati na kapital za 5% onda povrati na kapital značajno nadmašuju ekonomski rast te prema Piketty-u stvara se ekonomska nejednakost. Istraživanje sa Oxfama koje je urađeno 23. septembra ove godine, ukazuje da „top 1% u svijetu sadrži više bogatstva nego 95% čovječanstva zajedno“ ili u smislu da posjeduje ili da je glavni dioničar.

Nadzorni kapitalizam

Koncept iskorištavanja algoritama i privatnih podataka za nagomilavanje kapitala, gdje je korisnik/konzument polusvjestan da se uzimaju njegovi podatci u svrhu preciznijeg „advertising-a“ – je relativno nov koncept. Pojave pojmova poput neofeudalizma ili tehnofeudalizm-a dolaze od raznih utjecaja na direktno funkcionisanje kapitalizma u 21. vijeku, koji kako mnogi autori pišu, ne samo da utiču na kapitalizam već mu služe da mutira u neku novu vrstu kapitalizma. Kapitalizam je mutirao u daleko zlokobniji, feudalni sistem na pozadini sofisticiranih algoritama. Koncept nadzornog kapitalizma je noviji i označava široko sakupljanje i komodifikaciju personalnih podataka najčešće – ako ne uvijek – od strane korporacija.

„U svojoj srži, nadzorni kapitalizam je parazitski i samoreferentan. To oživljava Karl Marx-ovu staru sliku kapitalizma kao vampira koji se hrani radništvom, ali sa neočekivanim preokretom. Umjesto rada, nadzorni kapitalizam se hrani svakim aspektom ljudskog iskustva.“ (Zuboff, 2019, p. 15)

Ovdje je jako bitno shvatiti da nadzorni kapitalizam ne može funkcionisati bez navedenih stavki koje su nerijetko prisutne u drušvu:

I. Dokolica – nadzorni kapitalizam održava svoje postojanje slobodom čovjeka koja se ne ispunjava (u velikoj većini slučajeva) u savremenom čovjeku produktivnim nizom radnji nego već nastalom adikcijom na digitalne platforme. Savremeni čovjek 21. vijeka nije za kriviti jer ako niste na digitalnim platformama, ekskluzija iz društva činjenično ili emocionalno je neminovna.

II. Personalizirani ekosistemi – listajući beskonačni sadržaj ili tkzv. „filter bubble“ (feed-ove – što i semantika riječi nam govori sa engleskog jezika, feed – hraniti, opskrbljivati nečim, podrazumijeva da su korisnici hranjeni onim što žele da gledaju a ne onim što treba da gledaju) formiramo životne perspektive korisnika/konzumenta time limitirajući ga na ono što korisnik treba da vidi prema algoritmu. Također, „feed“ bilo koje digitalne platforme, filtrira sadržaj dopuštajući samo onaj koji odgovara narativu centralizovanog tjiela koje je vlasnik digitalne platforme.

Eli Pariser je skovao koncept „filter bubble-a“ te opisuje ga na sljedeći način:

„Personalizacijski filteri služe svojevrsnoj nevidljivoj autopropagandi, indoktrinirajući nas vlastitim idejama, pojačavajući našu želju za stvarima koje su nam poznate i ostavljajući nas zaboravnima na opasnosti koje vrebaju u mračnoj teritoriji nepoznatog.“

III. Korporacije iznad države – nadzorni kapitalizam će nastaviti da cvijeta dok države i međunarodne zajednice ne počnu regulisati protok privatnih informacija njenih građana ka korporacijama. Interes države se ne smije poistovjećivati sa interesom korporacija čiji je glavni i završni cilj isključivo profit.

Prvi put u historiji čovječanstva imamo „mikroskop“ (mega baze podataka) koji nam omogućava da proučavamo i analiziramo u najveće detalje ljudsko ponašanje. Korporacije koje posjeduju podatke – tvrdi nam bivši CEO Google-a Eric Schimdt – mogu manje ili više znati o čemu korisnik razmišlja. Naravno ovo nije novi trend ili pojava, Edward Snowden famozno čak 2013. godine objavljuje informacije vezane za špijuniranje nad stanovnicima Amerike i šire. Izdajnik za jedne, heroj za druge – ali definitivno bjegunac, Snowden boravi u Rusiji zbog svoje sigurnosti. Snowden je dokazao aktivno postojanje ne samo nadzornog kapitalizma već i konstantnog neprestajućeg akta rušenja privatnosti. U azilu je već godinama zbog publiciranja klasifikovanih dokumenata čija je tematika špijuniranje NSA-a (National Security Agency) nad ne samo potencijalnim teroristima i sličnim subjektima već i civilima Amerike i ostatka svijeta. Otkrivanjem i iznošenjem klasifikovanih informacija izložio se opasnosti i doveo se u situaciju da mora bježati iz rodne zemlje.

Zauzvrat je omogućio civis mundi da spozna smrt privatnosti kapitalističkog čovjeka. Čovjek – korisnik, bilo to na platformama poput Facebook-a, Instagram-a, Youtube-a sa prilagođenim algoritmom i napretkom digitalnog doba postaje identitet građen izborom klikova kojim manipuliše algoritam.

Zaključak

U sistemu u kojem manjina nadglašava raznim metodama većinu koja je neodlučna, apatična, bez izraženog stava ili prigušena, ništa ne može napredovati i nastaje vrijeme stagnacije. Naravno iz matematičkog stajališta, paradoksalno je izjaviti da manjina nadglasa većinu ali realnost je sasvim drugačija jer ona realnost u kojoj se mi nalazimo nije transparentna. Realnost u kojoj se nalazimo plovi daleko od nama poznate demokratije, ka moru čiji će nas talasi u međuvremenu potopiti. Čovjek koji se utapa spoznati će opasnost tek kada posljednji dah nad vodom uzme i uputi posljednji pogled zvjezdama. Sistem u kojem se trenutno nalazimo kroji nas za budućnost masovne apatije koja se ogleda u svakom pojedincu kao mikrokozmički odraz društvenog stanja. Knjige postaju relevantnije više nego ikada u naraciji historije, tradicionalistički oblici umjetnosti preostaju jedini alati u borbi protiv potpune hibernacije ljudske svijesti. Očito je da se dinamika kapitalizma već odavno promijenila i sistem u kojem danas živimo ostavio je samo ime od kapitalizma.

Esej „Na ivici kapitalizma“ služi kao antidot društvenoj amneziji, čiji je izvor pohlepa i komfort ljudskog bića. Mnoga drevna društva prije nas su posjedovala razvijeniji kolektivni misaoni proces i društveni sistem. Tehnologija koju posjedujemo u današnjici zahtijeva pažljiviji pristup koji će ograničiti njen utjecaj na autentičnost ljudskog intelekekta. Umjetna intelegencija vodi nas u pravcu homogenog principa rada što već ima katastrofalne posljedice koje se odražavaju na masovnom homogenom misaonom procesu mladih ljudi. Diferencija ljudskog postojanja je ono što nas održava te ne smijemo dopustiti da „Cogito, ergo sum“ pređe u „AI cogitat, ergo est. “

Novi oblik otpora nastaje kroz edukaciju, umjetnost, kroz kolektivne inicijative i slobodu izražavanja koja ne podrazumijeva slobodu govora mržnje. Na taj način može početi era novog razmišljanja čiji glavni cilj mora biti zaustavljanje neofeudalističke i oligarske vladavine. Nedavno smo svi bili svjedoci koliki utjecaj na predsjedničku kampanju Donald Trump-a je imao Elon Musk. Inauguraciju Donalda Trump-a obilježio je Musk-ov teatralni 'Sieg Heil' u samom srcu Capitol-a. Zapad, zajedno sa svijetom, ne tako davno se zakleo: „nikada više fašizam.“

Pronalazak puta ka istinskoj intelektualnoj demokratiji – onoj koja neće biti oblikovana voljom korporacija, nego voljom naroda kojem logičko zaključivanje preovladava primitivnu ignorantnost mora biti glavni cilj budućnosti čovječanstva.