Nalazilo se na kraju šume. Nedaleko od naše porodične jednospratnice u kojoj sam živjela sa svojom mamom, ocem, sestrom i bratom do svoje osamnaeste godine.

Jezero nije bilo velikog obima i neobično je lijepo grlilo obalu od vlažne zemlje i sitnog kamenja, tako da je oblik jezera podsjećao na srce.

Okruživala su ga stabla bijelog i crnog bora, jele i hrasta, koji su u toplim ljetnjim danima bacali sjenu na obalu.

Skriveno od očiju turista i stranaca, osim onih koji su dolazili ljeti iz inostranstva da posjete rodbinu u selu, jezero je bilo mjesto na čijoj se obali danju kupalo, igralo, smijalo, roštiljalo i pričalo. Skoro svakoga dana ljeti, na jezeru je bio mali vašar.

Po noći su tu, misleći da ih niko neće vidjeti, dolazili zaljubljeni momci i djevojke. Ali bi ih uvijek neki radoznali pogled opazio i narednog bi dana selo brujalo o tome na čiju će se svadbu uskoro ići.

Zimi su stabla oko jezera bila pokrivena snijegom i ogledala se u njegovoj zaleđenoj površini. Kada bi se neko zaustavio na par koraka od obale i pogledao jezero, djelovalo bi mu kao da je zrak iznad leda pun sitnih kristala koji lebde u vazduhu.

Moj otac je uvijek govorio: “To jezero tako diše.”

Tokom zimskih mjeseci, led na jezeru je bio toliko čvrst da je mogao izdržati težinu većeg automobila. Zimi se na jezeru nije moglo pecati, kupati, roštiljati, igrati ili praviti vašar, ali se moglo klizati.

To je mene posebno radovalo, jer mi je san tokom cijelog djetinjstva bio da naučim klizati i budem profesionalna klizačica koja će se takmičiti na Olimpijskim igrama. Kao klizačice koje sam gledala na televiziji. U svojim debelim čarapama, šljaštećim kostimima, punđama i jakom sjenkom na očima.

Te zime sam napunila osam godina i jedino što sam htjela od svojih roditelja su klizaljke. Ali sam znala da nemamo para.

Mama je radila u seoskoj pošti, ali kako pošta nije imala uslova da nastavi raditi, otpustili su sve radnike, uključujući i moju mamu.

Otac je radio kao električar, ali te zime nije imao mnogo posla, pa nije mnogo ni zaradio. Znala sam da moji štede za hranu, higijenu i pribor za školu, jer smo sve troje djece išli u školu, pa im zato nisam ni tražila klizaljke.

Rekla sam mami da je dovoljno da mi napravi štrudle sa džemom od višanja, jer sam njih najviše voljela i da mi je to najbolji poklon za rođendan. Mama me je poljubila i izdahnula sa olakšanjem. Pogledala je prema plafonu i skoro neprimjetno klimnula glavom i blago se nasmiješila, kao da je tako htjela zahvaliti Bogu što me neće morati rastužiti za rođendan i reći da nemamo para za poklon.

Pored vrućih štrudli s višnjama, za rođendan sam ipak dobila nove klizaljke. Ali ne od roditelja, već od očevog prijatelja, kojeg sam ja od milja zvala Stric, jer je ocu bio skoro kao brat.

Stric je bio s mojim ocem od srednjoškolskih dana, a sa mnom od kada sam prohodala. Stric je čak upoznao moju majku i oca i sredio im prvi dejt.

Stric mi je bio kao drugi otac. Učio me je prvim koracima, hranio, i ponašao se prema meni kao prema svojoj djeci. Stric je imao dvije kćerke, bliznakinje, samo godinu dana starije od mene.

Radio je s mojim ocem kao električar, ali je zbog povrede kičme morao prestati raditi. Omiljena razonoda mu je bila odlazak u lov i druženje s mojim ocem kod nas kući.

U Stricu sam vidjela svog drugog oca i osobu koja mi je kupila prve klizaljke.

Prvih mjesec dana na ledu sam provela praveći nespretne korake i padove, od kojih imam ureze na koljenima i dan danas.

Drugih mjesec dana sam već bila stabilnija na klizaljkama i mogla sam čak praviti krugove na ledu. Svaki dan zimskog odmora te godine sam provela na ledu pripremajući se da postanem profesionalna Olimpijska klizačica.

I ovo prijepodne, nije bilo drugačije. Obukla sam svoju debelu jaknu, u kojoj je stalo više vazduha nego mene.

“Nema veze. Valjaće joj. Porašće.”, govorila je mama.

Zamotala sam vuneni šal oko vrata, stavila rukavice na ruke i kapu koja pokriva uši preko glave. Uzela sam svoje klizaljke i izašla iz kuće.

Idući na putu do šume, hladni sniježni zrak, urezivao je na mojim obrazima sitne crtice, koje su se spolja vidjele kao crvenilo.

Čula sam zvuk motora automobila i škripanje guma od vlažni snijeg i sklonila se u stranu. Auto je stalo pored mene.

Prepoznala sam Strica i njegovu sirenu.

“Hoćeš to na jezero?”

Klimnula sam glavom.

“De onda sa mnom. Ja idem u lov. Mogu te i vratiti kući kasnije, ako hoćeš.”

Ušla sam u auto.

Ipak je to bio Stric. Osoba koju znam od rođenja i osoba kojoj dugujem početke svoje klizačke karijere, jer mi je kupio prve klizaljke.

Sjela sam na zadnje sjedište.

“Što nećeš do mene?”, pitao je Stric.

“Nema veze”, rekla sam.

Ja sam gledala kroz prozor u šumu koja se prostirala pred nama, a Stric u prednji retrovizor i mene.

Stric je stao nedaleko od jezera, dokle se moglo ići autom.

“Hvala”, rekla sam i posegnula za ručkom na vratima.

Kad se vrata nisu otvorila, pogledala sam u Strica. Nekoliko sekundi me je samo promatrao. Kao da nešto iščekuje. Nešto što samo on zna da će se desiti. Pritisnuo je dugme pored volana. Vrata su se otvorila.

“To ja zbog one moje dvije. Da slučajno ne otvore vrata kad ih vozim u školu.”

Klimnula sam glavom i izašla.

“Vidimo se kasnije?”, rekao je Stric. Zvučalo je više kao naredba, nego pitanje.

“Vidimo se.”, rekla sam i zatvorila vrata.

Dok sam išla puteljkom do jezera, pokrivenim debelim slojem snijega, okrenula sam se i vidjela da me Stric posmatra. Na trenutak sam osjetila kao da mi je neko izbio zrak iz želuca, ali nisam tome željela pridavati nikakav značaj.

Ipak sam bila na svom najdražem mjestu. Na jezeru. Ipak je to bio Stric.

Obukla sam klizaljke i stala na led. Prvo sam se zagrijala, klizajući sa jedne na drugu stranu jezera, pa onda počela praviti svoje krugove. Zamišljala sam da su to piruete koje pravim u velikoj ledenoj sali i da se pored zvuka klizaljki kad se spustim na led nakon piruete, čuje pljesak ljudi u sali, pištaljka suca i muzika. Moja tačka trajala je svega 5 minuta.

Čula sam nečije teške korake u snijegu. Bio je to Stric. Djelovao je nervozno, kao i u autu.

Zaustavila sam se i mahnula mu. Pomislila sam da je možda došao da mi kaže da ipak mora kući ranije.

“Nema ništa od lova danas. Hoće li ti smetati da ti se pridružim na ledu?”, viknuo mi je.

Opet mi je neko izbio sav zrak iz želuca. Nikada ranije nisam imala takav osjećaj u tijelu.

Mozak mi je govorio da je to Stric, osoba koju sam znala i koja me je znala, otkada sam prohodala. Ali mi je tijelom krenula hladnoća. Kao da mi se odjednom zaledila krv u venama, a unutrašnji organi prestali raditi.

Stric mi je prišao.

“Šta čekaš? Kliži!”

Na trenutak sam stajala kao zaleđena na mjestu. Stric je stajao na korak od mene.

Udaljila sam se od njega i počela klizati. Pravila sam krugove po rubovima jezera, dok me je Stric odmjeravao. Iznenadila me je misao koja mi je prošla kroz glavu: Koliko brzo mogu doći do ulaza na jezero, skinuti klizaljke i potrčati prema šumi?

Dok sam klizala, pravila sam se da ne vidim da Stric drži svoju desnu ruku u pantalonama. Nakon nekoliko sekundi, zaustavila sam se na sredini jezera i povratila.

Nekada tijelo intuitivno osjeti neposrednu opasnost, ali ga racionalni um spriječi da djeluje, jer ne može prihvatiti da tu opasnost postoji.

Povratila sam i obrisala usta od rukav jakne. Zagledala sam se u jednu liniju na ledu i primijetila da led na tom mjestu počinje pucati.

Za svih svojih osam godina, koliko sam imala pri susretu sa Stricem na jezeru, nisam čula da je led tu ikada pukao u toku zimskih mjeseci.

Kako to da odavde ne mogu vidjeti kristale koji lebde iznad zaleđene jezerske vode?

Odjednom sam osjetila kako se dvije muške ruke spuštaju na moja leđa. Našla sam se licem priljubljena uz grubu površinu leda. Nikada ranije, dok sam klizala, nisam mislila da bi površina leda mogla biti tako gruba.

Zbog brzine kojom sam se našla na ledu i siline udarca, jedini mliječni zub koji mi do tada nije ispao, se slomio na pola.Osjećala sam slanu krv u ustima i kako mi zub grebe grlo, ali mi je Stric rukom držao glavu toliko pritisnutu od led, da se nisam mogla podići i ispljunuti zub.

U tih najdužih minut u mom životu, osjećala sam kako me guše mliječni zub i nagomilana krv u ustima i kako mi grubi led grebe lice. Stric se svom težinom svog tijela naslanjao na moje.

Stričeve pokušaje da udahne što više vazduha u što kraćem vremenu, prekinuo je zvuk leda koji puca ispod nas.

Stric se odgurnuo na stranu i uspio izbjeći vodu, ali sam se ja licem i prednjim dijelom tijela našla u njoj. Hladnoća vode me je iznenadila i osjećala sam kako se svaka pora na mojoj koži puni ledeno hladnom vodom.

Probala sam se koprcati i rukama bezuspješno hvatala za oštre ivice leda.

Vidjela sam kako Stric brzo ustaje, zakopčava svoje pantalone i ljutito psuje.

Glavom mi je pošlo pitanje: Da li je Stric bio tako ljut, jer ga je led na jezeru, koji je prvi put pukao tada, spriječio da izvede plan do kraja ili zato što je i njega iznenadila hladnoća vode?

Pogledao me je na trenutak i potrčao prema izlazu iz jezera.

Koprcajući se u vodi, čula sam zvuk automobila koji se udaljava od jezera.

Dlanovi i prsti su mi bili krvavi od oštrog leda i nisam više imala snage pokušavati da izađem iz ledene vode. Osjećala sam samo tupi bol u plućima, dok su se ona punila hladnom vodom. Pod težinom vode, zatvorila sam oči i bila spremna potonuti na dno jezera.

Na trenutak, glavom mi je prošla misao da će me vjerovatno neko od djece, lovaca ili onih zaljubljenih parova koji dolaze na jezero, naći kada se led otopi i voda izbaci moje tijelo na površinu u kasno proljeće.

Onda su me dvije čvrste ruke povukle na površinu.

Vidjela sam obrise figura dvojice muškaraca i psa koji me je njušio. Zatvorila sam oči i sve je postalo bijelo.

Bilo je bijelo, sve dok ih nisam ponovo otvorila u bolničkom krevetu u gradskoj bolnici. Mama mi je rekla da su me iz vode izvukli otac i sin koji su išli u lov i tuda prolazili.

Gruba površina leda mi je izgrebala lice i ruke.

Narednih godinu dana nisam ništa pričala. Nisam išla ni u školu.

Psihologinja koju su moji doveli da radi sa mnom, tvrdila je da je trauma od dodira s tako hladnom vodom ostavila trajno fizičko oštećenje na moj dječiji mozak, ali da postoji mogućnost da se kroz godine mozak vrati u prvobitno stanje, jer je još uvijek u razvoju.

Mliječni zub koji je ispao od jačine udarca glave od led je zamijenio novi zub.

Nikome nisam rekla za to šta mi je Stric uradio na jezeru i kako sam se stvarno našla u ledenoj vodi. Ni moj mozak dugo vremena nije želio da povjeruje u to. Tijelo je znalo i trzalo se na pomen jezera, ali je mozak odbijao da prihvati.

Zamrznula sam se i tako zaštitila.

Ništa nisam osjećala, ništa nisam mislila, ali sam barem bila zaštićena od suočavanja sa strahotom onoga što mi se desilo.

Nakon godinu dana polako sam počela pričati. Do moje osamnaeste godine, kada smo sestra i ja trebale krenuti na fakultet, stvari su se koliko – toliko vratile u normalu.

Nikada više nisam vidjela Strica. Nikada više nije došao da se razonodi sa mojim ocem kod nas kući. Vidjela sam njegovu ženu i dvije kćerke koje su došle da provjere kako sam.

Nikada više nisam vidjela jezero ili pokušala da kližem.

Kada sam se odselila u grad, čula sam od mame da je Stric umro. Umro je u toplom krevetu u koji je legao da odmori i provari svoj topli ručak.

Kada sam to čula, zatvorila sam se u svoju studentsku sobu. Približila sam se prozoru sa kojeg se zaslijepljujuća svjetlost sunca odbijala od staklo. Opet mi je neko izbio zrak iz želuca i osjećala sam da mi se kapacitet pluća smanjuje. Nisam mogla duboko udahnuti. Osjetila sam slanu krv u ustima i tek tada primjetila da sam noktom, kojeg sam držala u ustima, napravila sebi ranicu na usni.

Mislila sam da će njegova težina konačno spasti sa mene, jednom kada čujem da je mrtav. Da ga više nema.

Pod tom težinom, popustio je i led, koji je ranije mogao izdržati i težinu većeg automobila.

Težinu je bilo skoro nemoguće nositi.

Ušla sam u kupatilo i pogledala se u zamagljeno ogledalo. Lice mi je opet bilo izgrebano, a prsti i dlanovi su mi se činili ljepljivima od krvi. Nisam osjećala vrelinu vode koju sam pustila da teče iz česme. Koliko god puta sam prala ruke, krv od oštrih ivica leda za koje sam se neuspješno hvatala, curila je niz njih.

Čula sam sestru kako me zabrinuto zove i kuca na drvena kupatilska vrata. Previše me je gušilo da bih joj mogla odgovoriti. Kada je ušla u kupatilo, para koja je dolazila od vrele vode ispunila je mali prostor i ostavila malo svježeg zraka koji nije bio dovoljan jednoj, a kamoli dvije osobe.

Sestra je zavrnula česmu i peškirom pokrila moje krvavo crvene i natekle ruke. Otvorila je prozor i para je počela izlaziti napolje.

Stric je umro, ali ga nikad niko nije pogledao s prezirom zbog onog što je na jezeru uradio djevojčici koja mu je bila kao kćerka.

Nikada nije osjetio bijes prema sebi i prirodi kada shvatiš da tvoje dvije ruke nisu dovoljno snažne da se otrgnu od jedne koja ti pritiska glavu i vrat od grubi led.

Nikada nije osjetio strah kada shvatiš da je nemoguće da se iskoprcaš iz ledeno hladne vode.

I konačno, Stric koji je umro u svojoj toploj sobi, nikada nije i neće osjetiti najstrašniji osjećaj od svih, koji nastaje onda kada hladnoća vode otupi strah.

Neće osjetiti ravnodušnost, dok te snaga mirne jezerske vode nemilosrdno vuče prema dnu, pokazujući ti koliko je ljudsko tijelo krhko i slabo u usporedbi s prirodom.

Sestra me je izvela iz kupatila i obje smo sjele na pod u mojoj studentskoj sobi. Uplašeno je držala peškir na mojim rukama i posmatrala me raširenih zjenica, ne znajući šta mi se dešava.

Niko nije znao šta mi se dešava, osim mene, jezera i Strica, koji više nije bio tu.

Onda sam poželjela ispričati nekome. Bila sam spremna podjeliti težinu koju nosim s nekim.

Bila je to terapeutkinja u srednjim tridesetim godinama, koja mi je u toku našeg procesa, ispričala o djevojčici koju je poznavala, a koja je doživjela isto. Ona je to doživjela od stvarnog strica.

Vidjela sam tu djevojčicu. Sjedila je na stolici pored moje terapeutkinje. Gledala me je svojim krupnim, radoznalim očima i razigrano mlatarala nogama. Kada bi pogledala moju terapeutkinju, oči bi joj se ispunile povjerenjem i toplinom.

Terapeutkinja je, nakon mnogo godina, uspjela svoju djevojčicu izvesti iz dječije osobe u koju je stric jednom ušao pijan i zalupio vrata, kada nikoga nije bilo.

“Diši.”

Udahnula sam duboko i zatvorila oči. Ovaj put, ne pod pritiskom jezerske vode, već svjesno. Ponovo je ledeni zrak urezivao svoj rezak dah na mojim obrazima. Snijeg na puteljku do zaleđenog jezera, činio se dubljim nego inače.

Čula sam pucanje leda i dječiji bespomoćni vrisak, koji sam tek sada bila svjesna da sam ispustila u dodiru sa hladnom vodom.

Čula sam i Strica koji psuje. Sada vjerujem da je ipak psovao, zato što je led koji nikada do tada nije pukao, popustio baš pod njegovom težinom.

Ja više nisam morala nositi njegovu težinu.

Na puteljku do jezera sam srela Strica koji je kukavički bježao do svog automobila. Pogledali smo se. Ovaj put nisam trčala za njim pokušavajući da ga stignem, uhvatim za kragnu debele zimske jakne i vrisnem da ga je ova djevojčica gledala kao drugog oca.

Pustila sam ga da pobjegne.

U blizini sam čula zvuk mlataranja dječijih ruku u vodi, dok se moja djevojčica grčevito pokušavala izvući iz vode držeći se za led.

Dotrčala sam do nje. Na ledu su se počele stvarati pukotine pod mojim koracima. Došla sam do mjesta na kojem je led pukao i svom snagom izvukla djevojčicu na površinu. Zatvorila je oči i pala u nesvijest.

Komadi leda na jezeru su se počeli odvajati jedni od drugih. Na izlazu iz jezera, jedan korak me je djelio da ne upadnem u ledenu vodu. Skočila sam u snijeg sa djevojčicom u rukama. Bila je sigurna.

Gledala sam kako sav led puca i kako stabla koja su se ogledala u jezeru prekriva bjelina. Uskoro nisam mogla vidjeti ništa, osim bjeline.

“Otvori oči.”

Bila sam u kancelariji svoje terapeutkinje. Na sigurnom.

Osvrnula sam se oko sebe. Na stolici pored mene sjedila je moja djevojčica sa klizaljkama na nogama, debelim čarapama, šljaštećim kostimom, punđom i jakom šminkom na očima. Smijala mi se.

Spasila sam svoju djevojčicu iz ledene jezerske vode. Spasila sam je i bila spremna reći svima šta se desilo.

Zagrlila sam svoju djevojčicu. Možda ćemo ovog ljeta ići na jezero.