Na horizontima crvenim, gdje se nebo u prah raspada,
opet tutnji ratna orgija, šuplja truba ideologija,
dok topovi pjevaju himne razuma s istrgnutim jezikom.
U blatu, što smrdi po starim bajkama i po ljudskoj masti,
ležimo mi – bezimeni, istrošeni vojnici tuđe volje.

Političke parade marširaju kroz trupove,
kao kroz polja žita pregažena gusjeničarima progresa,
a svaki korak generala po kartama je tapkanje slijepca
po lobanjama djece srušenih školskih učionica.
Govore nam: "Za dom!", "Za čast!", "Za budućnost!",
a daju nam bajonet u ruke, i rupe u utrobi.

I vidjeh ja: pjesnik s povezom preko očiju,
kako recitira stihove iz opaljenih knjiga,
dok mu metak probija rebro, a krvlju ispisuje
sonet o Europi, što smrdi po barutu i cinizmu.
Tko još vjeruje u pobjedu?
Tko još broji križeve, a ne dionice?

Ovo nije rat, druže moj – ovo je mehanizam.
Mašina koja melje srce i mozak,
na oltaru nafte, čelika i gluposti.
I dok puk zaboravlja imena mrtvih,
rat se ponavlja – uvijek u novim bojama,
s istim jadnim aktima u kulisama laži.
Ista lica pod novim šinjelima.
Isti krik majki na rubovima povijesti.

A ti šuti, i piši.
Jer jedino što ostaje nakon svega
jesu riječi koje mirišu na barut,
i ne vjeruju nikome.