Nebo kao da se rascijepilo na dvije polovice.

Polovica s lijeve strane kormila, iznad crne zastave sa krvavo crvenom rukom preko poleđine, koja je nekada ulivala strah mornarici i brodovima koji su nerado morali ploviti tim dijelom oceana da bi došli do luke, bila je pokrivena tepihom zvijezda. Mogle su se na tom tepihu vidjeti zvijezde, Sjevernjača, Sirius, Beltegez, Rigel, pa i njihova sazviježđa, Veliki i Mali medvjed, Orion i Kasiopeja, pa čak i mliječni put.

Druga polovica neba, kao da je bila sakrivena pod tepihom. Komešali su se na njoj neki turobni i crni oblaci. Znao je stari moreplovac, ne donose ti oblaci dobro vrijeme i mirno more. A i dugo vremena je prošlo otkad se posljednji put dobro orjentisao pomoću zvijezda ili mogao pouzdati u mirno more. Usmjeri kompas da ga vodi na sjever, a onda se odjednom pojavi vrtlog i okrene mu brod za 180 stepeni i odvede ga na jug.

„Neka, na sjeveru je sad svakako hladnije.“, pomislio bi stari kapetan, „Na jugu počinju karnevali. Baš mi se gleda neki karneval.“

Okrenuo bi stari kapetan kormilo oštro u lijevo i zašao iza stijene usred oceana, blizu pristaništa.

Stao bi na pramac broda i zadivljeno gledao vatromet na nebu i slušao karnevalsku muziku na šetalištu. Pustio bi da mu vjetar odnese kapetansku kapu.

„Svejedno ću se kad isplovim rutu opet vratiti po nju.“, govorio bi kapetan naglas sam sebi.

A onda bi mu se duge čizme iznenada počele puniti oceanskom vodom. Bila je ta voda hladna kao led i oštra kao najoštrija britva. Urezivala bi mu rezotine po tijelu i kidala već iskidani kapetanski kaput. Nijedna posjekotina nije krvarila, ali ga je pekla. Svaki put, iznova, sve jače i jače. A onda bi s neba padale kapi kiše koje su pržile otvorene rane kao najljuća rakija.

„Da mi je sad malo rakije.“, bio je žedan stari kapetan.

Rakija bi mu ublažila najveću posjekotinu koju je nosio iznutra. Na srcu. Ta ga je najviše pekla.

Bio je sam. I uzalud je noćima, kružeći uvijek istom rutom, gledajući uvijek isti prizor, dozivao svoju posadu. Niko mu se ne bi odazvao.

Bio je sam. Najusamljeniji i najjadniji kapetan za kojeg je znao. Kapetan koji je nekad bio strah i trepet. Morski vuk. Tako su ga zvali. A sada njegove urlike u pristaništu čuju kao zavijanje vjetra.

Mogao je ući u legendu, a sada nijedna legenda neće čuti za njega. Nevidljiv za ljude i svoju posadu. Sam. Na brodu koji je njegovo lično čistilište.

Završila bi se njegova plovidba, prije nego što bi opet otpočela, na istom mjestu. Na nekoliko milja ispred luke gdje su jednom davno sačekali njegov brod. I ponovo isti zvuk topova mornarice koja se sakrila iza zidina. Nisu vidjeli nijednog vojnika. Samo njihove topove. I ponovo povici posade koji padaju sa broda kao pokisli miševi. I ponovo pogled koji nije imao vremena dovršiti, kada ga je nešto svom silinom oborilo na pod, tako da je probio pramac broda i pao na samo dno. Momenat kada je čuo posljednji otkucaj i crno.

Od tog posljednjeg otkucaja, pa do sad, morski vuk, nevidljiv i sam, zavija oceanom dozivajući svoju posadu.