Živio je stari Avdija Mustajbašić, Avdo, kako su ga zvali porodica i komšije, sam u malom stanu na trećem spratu zgrade. Stara gradnja. Ona jugoslovenska, iako nekoliko puta obnovljena.

Zidovi svakog proljeća ofarbani u svježe bijelo, kuhinja kao u zgradi nove gradnje, uz mali šporet na drva, koji su Avdo i njegova rahmetli žena, Jasna, ponijeli sa sobom u novi stan iz stare kuće u kojoj su nekoliko godina bili podstanari.

Nije se na tom šporetu na drva ništa kuhalo, osim kafe. Da bi se bilo koje veće jelo skuhalo ili ispeklo, bili su potrebni sati i sati, koliko god drva da su stavili unutra i koliko god da bi se vatra rasplamsala.

Ali se na ringli tog šporeta, uveliko zapekloj i crnoj od skorene ćadži, mogla skuhati dobra kafa.

Sva porodica i gosti koji bi dolazili kod Avde i Jasne govorili bi da je domaća kafa napravljena na tom šporetu na drva daleko ukusnija i mirisnija od domaće kafe napravljene na električnom šporetu.

A na tom šporetu su Avdo i Jasna često grijali i mlijeko u džezvi za svoje dvoje djeci, dok su bili mali.

Nosio je taj šporet dobrih i toplih uspomena, koliko i ćadži.

Kada je Avdina žena Jasna, umrla od sitnoćelijskog kancera pluća, koji je putem limfe metastazirao na mozak, prije pet godina, Avdo je odlučio da se taj šporet, za njegovog života, nikad ne skloni iz stana.

Jasna je toliko voljela narandže, da je svaki dan jela po jednu narandžu. I uvijek je tjerala Avdu da uradi isto.

„Tebi su narandže, što svijetu jabuke.“, govorio bi joj Avdo u šali i gulio i njoj i sebi po jednu narandžu.

Ako nije bilo narandži na pijaci u blizini njihove stare kuće ili kasnije stana, Avdi nije bilo teško ustati rano sljedećeg jutra, sjesti u svoje auto, i otići do pijace na kraju grada.

Otkad se udala za njega, tačno prije pedeset godina, Jasna nijednom nije sebi ogulila narandžu. Avdo je to rado radio za nju. Ogulio bi jednu njoj, sebi za ljubav, i jednu sebi, njoj za ljubav. Avdo nikad nije volio narandže, ali ih je voljela žena koju je on volio, pa su narandže postale i njegovo omiljeno voće, samo zbog toga.

U podrumu stare kuće, kasnije i u podrumu stana, Avdo je držao vreće stvrdnutih oguljevina narandže. Svaka kora, koju je ikada ogulio s Jasnine narandže, nalazila se u jednoj od tih vreća.

Neke kore bile su tvrđe i crnje od drugih, jer je Jasna imala naviku stavljati po jednu ili dvije kore na kraj ringle šporeta na drva, da kuća i stan mirišu na narandžu. To je radila posebno zimi, kad padne snijeg.

Kad je Jasna umrla, nije prošao ni dan da Avdo nije religiozno stavljao po jednu oguljenu narandžinu koru na kraj crne ringle malog šporeta na drva.

„Nek' joj miri, iako nije tu.“, govorio bi Avdo sam sebi u bradu.

Ustao je Avdo rano tog jutra.

Sinoć su mu bili sin sa svojom ženom i djecom, Avdinim unučadima, i kćerka sa svojim mužem i djecom.

Sin i kćerka mu žive u istom gradu u kojem živi i on, pa ga sa svojom djecom obilaze jednom nedjeljno, a zovu svaki dan.

Ostalo je šolja od kafe i još suđa koje je trebalo oprati od sinoć, ali je Avdo zanijetio da prvo ode na pijacu i kupi kesu svježih narandži.

Iako još uvijek nije bilo snijega, već se spustio minus. Te godine, sve je najavljivalo ranu zimu.

Obukao je Avdo dvoje pari čarapa, donji dio pidžame ispod donjeg dijela trenerke, majicu i džemper. Preko svega toga navukao je debelu jaknu i kapu.

Na pijaci su ga poznavali, jer je dolazio godinama, otkako su se on i Jasna preselili u novi stan. Znali su kad dolazi i zašto dolazili. Rijetko bi uz narandže kupovao još nešto.

„Selam alejkum, Avdo. Kako si?“, pitao ga je Ramiz, kod kojeg je najčešće kupovao narandže.

„Alejkumu selam, ljudino. Elhamdulilah. Devera se nekako. Kako žena i djeca?“, uzvratio je Avdo.

„Elhamdulilah. Dobro. Jesi to po narandže doš'o?“, pitao je Ramiz Avdu.

„Po šta ću drugo? Imaš li svježih narandži?“, upitao ga je Avdo.

„Kako nemam, dragi Avdo?“, rekao je Ramiz. „Hoćemo kilu?“

„Daj dvije. Nešto sam slabunjav ove sedmice. Neka se nađe.“, odgovorio mu je Avdo.

Trgovac Ramiz je izmjerio dva kilograma svježih narandži na vagi i pružio ih Avdi. Avdo je uzeo kesu i dao mu novac.

„Evo kusur, Avdo.“, rekao je Ramiz Avdi i pružio mu nekoliko kovanica.

„Neka ti ga. Alahimanet.“, rekao je Avdo i mahnuo Ramizu.

Dok se peo uz stepenice do trećeg sprata, Avdo je počeo otpuhivati.

„Il' su se ove stepenice produžile, il' su se meni noge skratile.“, rekao je Avdo samom sebi.

Ispred vrata njegovog stana, skupljenih šapa pod krzno, sjedila je mačka koju je hranila cijela zgrada. Pored nje je bila mala metalna i prazna posuda za mlijeko.

„Pa, gdje si ti, blesavice? Gdje su ti mace?“, rekao je Avdo i sagnuo se da je pomazi.

Mačka je zijevnula, protegnula prednje šape i umiljato mazila svoju glavu od Avdinu šaku.

„Hajd' da ti dam mlijeka. Uđi.“, Avdo je otključao vrata i pustio mačku da uđe u stan.

Stajao je Avdo pored šporeta na drva, čekajući da se mlijeko ugrije, ali ne i da se previše zagrije i izgori. Taman kad je mlijeko počelo da vri, Avdo ga je sklonio s ringle.

Stavio je mačkinu posudicu na pločice pored ulaznih vrata u hodniku. Mačka je onjušila mlijeko u posudi i odmah počela jesti.

Jednu po jednu, Avdo je stavljao svježe narandže u staklenu posudu na drvenom stolu u kuhinji. Narandže koje nisu mogle stati u posudu, stavio je u policu iznad sudopere.

Pogledao je na veliki kućni sat na zidu.

„Sa'će podne. Vakat je klanjati.“, rekao je.

Avdo je zavrnuo rukave i otišao u kupatilo uzeti abdest. Ostavio je kupatilska vrata blago odškrinuta.

Dok se iz kupatila čuo mlaz vode, iz hodnika je dopirao zvuk mlijeka koje je mačka halapljivo pila.

Avdo je izašao iz kupatila, ugasio svjetlo i zatvorio vrata. Uzeo je sedžadu iz police na kojoj se nalazio i Kur'an i još nekoliko knjiga o Islamu.

Stavio je sedžadu na pod i stavio ruke na stomak, okrenut prema Kibli.

Dok je Avdo klanjao podne namaz, mačka je završila s jelom i opružila se na malom tepihu kod ulaznih vrata.

Kad je Avdo završio s klanjanjem, podigao je sedžadu s poda i vratio je u policu.

Sjeo je za fotelju u dnevnom boravku i upalio TV.

Pogledao je u mačku koja mu je namigivala uspavljujući se vrućinom koja je dopirala iz šporeta na drva. Avdo joj se toplo nasmijao.

„Bleso jedna blesava.“, rekao joj je i nastavio gledati TV.

Na TV ekranu je bio mladi par. Žena u dugoj crvenoj suknji, nalik na one španske suknje za ples i crnoj rolci. Pored nje je bio muškarac u bijeloj košulji i crnim dugim pantalonama. Plesali su argentinski tango. Avdo je pojačao zvuk.

Prisjećao se kako su se on i Jasna upoznali na časovima argentinskog tanga u Sarajevu.

Nakon nekog vremena, iz kuhinje je izašao drugi mladi par. Obučen isto kao i mladi par na televiziji. Samo što je žena imala dugu kovrdžavu i crnu kosu, a muškarac crnu zalizanu kosu s razdjeljkom na lijevu stranu. Žena mu se nasmijala, a muškarac namignuo.

Bili su to Jasna i on kad su bili mladi. Plesali su nasmijani i sretni. Posebno za njega.

Avdo im se smijao i posmatrao ih. Niz obraz mu se počela slivati suza. Držao je lijevu ruku u zraku, kao da diriguje.

Polako je počeo zatvarati oči, kao da će zaspati.

Mačka je otvorila oči i ponovo zijevnula. Protegnula je prednje šape i ustala. Prišla je fotelji na kojoj je sjedio Avdo. Podigla je glavu u Avdinom pravcu.

Avdo je spustio ruku i počeo joj nježno milovati glavu sa dva prsta.

Mačka je umiljato mazila svoju glavu od Avdinu ruku, dok se ona nije u potpunosti smirila i počela visiti u zraku.

Dvoje ljudi koji su plesali argentski tango su nastavili da plešu. Sretni i u zagrljaju jedno drugog.