Postoje riječi u svakome od nas - na površini, ili ipak, duboko ispod kože.. Vješto skrivene od tuđih ušiju, nepoznatog pogleda ... ili možda upravo od onog koji nas najbolje poznaje.

Pitam se, ponestane li piscima ikad riječi, ili one samo ostanu prešućene, zadržane pod jezikom?

Neki od nas pronalaze svoje sigurno mjesto u metaforama, pokušavajući zamaskirati i najsitniji trag naklonosti. A ponekad, upravo iz tih fantazija, rađaju se najljepše priče - one koje su ostale neispričane, ali i neiživljene. Naklonost ne pripada samo biću, već i samoj duši - onoj koja je sanjala priče ili ih stvarala iz čiste sentimentalnosti.

Ne liči svaki dan na zamućeno jezero u dnu maglovitog polja. Duša jednostavno mijenja svoje boje - sa jesenjim šarama lišća ili starosti koju tiho primiču godine. A i u tom mulju, katkada se pojavi kap – izvor bistre vode, skriven duboko od nečistih srca - podsjetnik na zaboravljenu nadu .

Svi naši životi su rađeni po posebnom kroju, izvezenom od hiljadu različitih niti sjećanja. Pretpostavljam da svi, na kraju, u sebi nosimo istu želju - tragamo za nekim zbog koga bismo cijeli život ispisali ispočetka.
Slične duše se privlače kao magneti, prepoznaju onu jednu nit među mnoštvom drugih, koja ih povezuje vezama dubljim od našeg shvatanja.

Pravi mi postajemo tek onda kada ljubav pokuca na naša vrata. Tada se čini da je sve moguće i da je cijeli svijet naš. Čovjeka definiše ono što voli, ali i ono što je spreman učiniti da bi bio voljen. Tek tada ugledaš njegovu ogoljenu dušu, spremnu na sve, da bi imala sve. Sve ono za čim je tragala čitavog života.

Od svih skrovišta na svijetu, biram da se sakrijem iza ljubavi. Čak i tamo gdje se čini da je nema, ona uvijek pronađe svoj put. Jer srce koje voli uvijek za sobom ostavlja neizbrisive tragove. Voljenog čovjeka uvijek možeš prepoznati, po njegovom hodu, sjaju u očima ili u onom nevidljivom - osjećaju da više nisi skriven, već si pronašao mjesto kojem si oduvijek pripadao.
Nastaniću se u ljubavi - oduvijek je bila moj pravi dom.