/Obično pišem dugo i tužno, ali ću se sada potruditi da barem jedno od ovoga ne bude slučaj./

Jučer tvoj glas nije razliven po sobi.
Nije ni danas.
Ne želim vjerovati da neće biti ni sutra.

/Ako te spustim u zaborav, hoćeš li stvarno prestati postojati? Hoćeš li prestati biti najvažniji dio mene? Da li je posljednji pozdrav značio vječnost?/

Sklopljene oči čuju tvoje korake. Živopisne. Stvarne.

Još uvijek te vidim na kraju svakog uspjeha.

Živopisnog. Stvarnog.

Još uvijek čujem kako izgovaraš moje ime.

Živopisno. Stvarno.

Još uvijek čujem tvoj glas. Živopisan. Stvaran.

Još uvijek se nadam da ću te sresti u gomili nepoznatih lica na ulici. Onako kao u filmovima. Nadam ti se pa te vidim u nekom slučajnom prolazniku, ali me um razuvjeri da si to stvarno ti. /Vrati me u stvarnost od koje želim biti što dalje./

Nisam te vidjela dugo, ali ne prihvatam da te nema. Naprotiv, nisi nestao. Izbivaš samo na neko vrijeme, a do tada živiš u drugom obliku koji me nikada neće napustiti.

/Živiš u drugima koji slušaju o tebi, u svakoj sitnici koja nosi uspomenu na tebe, u mojoj umjetnosti, u svima nama koji te nosimo u srcu./

Ne možeš nestati, sve dok imaš mene!