Tekst je nastao inspirisan Sajferovom pjesmom "O tebi", u momentima kada su svi bili sretni svjetlima velikog Berlina, a zašto ja nisam bio sretan?
Tekst ispod će Vam otkriti.

Upoznajem nove ljude, nove navike stičem i vještine razvijam, ali uvijek vlada ta praznina. Ljudi danas sjede sa mnom na kafama, smiju se, pričaju mi svoje živote, a ne znaju da u svakom razgovoru postoji jedno prazno mjesto koje čuvam samo za tebe.
Odlutam ti tako mnogo daleko mislima pa ih nekada i ne čujem šta pričaju.
Recimo nešto kao što se u starim kućama ostavlja stolica za nekoga ko se nikada neće vratiti na večeru, eh tako i kod mene.
Beskonačan krug.
Lutanje mislima koje vodi do tebe.

Igram predstave, znaš da sam volio umjetnost.
Aplauzi publike su divna stvar, no rijetko me nasmiju i obraduju.
Možda što u toj silnoj buci, ne čujem tvoj aplauz koji je uvijek znak da je sve dobro.
Igram uloge i mičem se po sceni.
Džaba je to sve. Negdje tamo daleko, i ja sam igrao jednu ulogu za koju nisi znala, onu koja te povrijedila.

I ne spominjem te.
Nikom.
Samo progutam knedlu ili se zamislim, dok drugi pričaju, stvarajući privid da je sve okej, da sam aktivni učesnik razgovora.
Kao da će bol biti manja ako joj ne izgovaram tvoje ime ili tvoju sliku.
Nekad pomislim da smo oboje umrli onog dana kada smo prestali govoriti istim jezikom.
Ne mislim na riječi.
Riječi su najjeftiniji dio čovjeka uvijek bile.
Mislim na onaj naš jezik pogleda, sitnica, onaj osjećaj kada smo se zvali onako, da se čujemo, da se vidimo i da vratimo toplinu koja nam je trebala.
Dočekah hladno proljeće a i ljeto uskoro.
Zima je došla prerano, u augustu i septembru i ne staje, čak ni ova mala peć ne pomaže da se ugrijem.

Danas bih vjerovatno prije nazvao tebe nego hitnu pomoć, ako odbrojavam zadnje minute.
Baš kao nekad, kada sam ti govorio padove, lomove i uspjehe.
Nazvao bih te da ti kažem da sam doživio onaj zadnji pad.
Ne bih plakao što moja duša napušta tijelo, plakao bih jer je došao momenat u kojem više ne mogu da se nadam tebi.
Nazvao bih te kao dijete koje trči kući sa krvavim koljenima jer zna gdje ga neće boljeti jer si moja sigurna kuća pa makar i ovako, umjetnički rečeno.
Čudno je kako ljudi misle da udaljavanje izgleda glasno.
No, zapravo ne izgleda.

Izgleda kao dvije osobe koje još uvijek pamte omiljenu pjesmu jedno drugom, ali više ne znaju kako započeti razgovor.
Ne znaju apsolutno ništa jedno o drugom.
Ponekad noću pustim Čolu i onu našu pjesmu uz koju smo pokušavali plesati, a zapravo smo izgledali kao najveći neznanci o plesu.
"Moj Dragane"

I ima nešto jezivo u tome kako pjesme prepoznaju ljude koje pokušavamo zaboraviti. Kažu da psi lutalice imaju izražen njuh i da prepoznaju vlasnike nakon dugogodišnje zagubljenosti, recimo to tako.

Hodamo ulicama Berlina.
Neko uživa, slikajući zgrade i statue.
A ja?
Ja te tražim u drugim prolaznicima i njihovim mirisima.
Ne znaš ti koliko puta sam te tražio u drugim ljudima, nikad te nisam našao.


A najviše te nekako pronađem u sebi.
Tu mi praviš najveći haos, iskreno.
Postoje dani kada djelujem sasvim dobro, ma pucam od sreće.
Toliko dobro da bih i sam sebi povjerovao da sam zapravo sretan.
Radim, pričam, planiram, hodam gradom kao čovjek koji zna kuda ide, kao da me neko čeka negdje.
A onda neko spomene odanost, Čolu ili sigurnost.
I cijeli mi se svijet pretvori u onu jednu neizgovorenu rečenicu između nas ili onaj naš zadnji razgovor na Stanici.


Znaš šta najviše boli?
Ne to što smo se udaljili.
Ljudi se udalje.
Gradovi se udalje.
Vozovi odu.
Ljeta prođu.
Boli to što još uvijek, uprkos svemu, kad mi se dogodi nešto veliko, bilo dobro ili strašno, imam instinkt da prvo tebi napišem poruku.
Da prva ti saznaš.
I tek onda se sjetim da više nemam pravo na to.
Postao sam stranac osobi kojoj sam znao dušu napamet.

Prođe Berlin, mostarska premijera, novi fakultet, selidba i šta sve ne.
U svemu tome sam htio da ti pišem ali znam da to nikud ne vodi.
Ne pričam nikom o tebi, znam da to nikud ne vodi, ne mora to znati niko, da me trnci još obuzmu kad te se sjetim.
Ne mora znati niko...
Da postoji dan u kojem bi se svaka želja ispunila, prvo bih tražio od Boga upravo tebe.
Ne novac, ne sreću, ne prijatelja, ne auto, ne kuću - nego tebe.
Znaš zašto?
Jer sa tobom se sve može uraditi, ti si ta koja me je uvijek gurala naprijed i znala da mogu više.

Ponekad otvorim kutiju uspomena koju držim na ormaru, kao da će distanca riješiti ono što vrijeme nije uspjelo.
U njoj su stare sitnice koje nikome ne znače ništa, a meni imaju težinu čitavih godina. Svaki onaj predmet može posvjedočiti da smo nekad bili sretni i imali jedni druge.
I one slike neobrisane iz Google Photosa, zaboravljene među hiljadama drugih fotografija, a zapravo jedine koje još uvijek gledam dovoljno dugo.
Smiješno je kako čovjek može obrisati poruke, pozive, čak i glas iz sjećanja, ali ne može trenutak u kojem je bio nečiji, bez straha da će ostati sam.
I ne brini, glas nisam zaboravio.
Čuvam slike, ne zato što mislim da bih te zaboravio, naprotiv, tebe ne mogu zaboraviti.
Čuvam ih kao podsjetnik da sam i ja nekad bio sretan, da ta sreća nije bila samo iluzija i da je ono što smo osjećali bilo stvarno jednom.

Mali Princ je govorio da će njegove zvijezde biti posebne jer se na jednoj od njih neko smije.
A ja otkad tebe nema, u nebo gledam kao kaznu.
Jer znam da negdje postoji život u kojem se još uvijek smijemo istim glupostima, šaljemo one reelse i pričamo o našim danima.
Samo što mi ne živimo taj život...više...

I možda je najveća tragedija čovjeka to što nekad izgubi osobu koja mu nije bila ni ljubav života, ni porodica po krvi, ni obećanje pred Bogom…
…nego dom.
A domovi, kada se jednom sruše, ne prave buku.
Ostane vječna prašina kada prolaziš tim mjestom.

Kako i sam Sajfer kaže, "Moj si nemir pa neka mi sude".
Džaba, pokušavao sam i letiti i pisati i glumiti.
Ali džaba.
Svugdje se ti pojavljuješ.
Svugdje bih tebi da se javim, da pišem.
Kad sunce zađe, ti si ta osoba kojoj se želim javiti.

Berlin je bio kao stanica zaborava tebe.
Samo što voz nije na vrijeme stigao.
Ti si još tu.
Tražih te i tamo.
U svakome.
Nema te.
Ali moja duša zna da postojiš.
I to je dovoljno.

Džaba sve kad na kraju svega, uz "normalan" život i lažan osmijeh - ne pričam nikom o tebi.