Odalamio me žestoko po mojoj tintari govoreći mi da se pretjerano junačim i da sam tvrdoglav. Neposredno prije udarca sam sjedio na sećiji i ignorisao njegovu priču, posmatrajući kako zidovi već dugo nisu okrečeni. Na to sam mu morao skrenuti pažnju. Izgleda da je moje prekidanje priče uvrijedilo tog gadnog seljačinu pa se desilo šta se desilo. Ali neka me udario.
Ustao sam sa sečije i udavio ga.
Posmatrao sam kako se njegovo staro tijelo trza i pomislio da ga trebam na licu mjesta dokrajčiti, no neki glas iznutra mi je rekao da je razumno ipak sačekati trenutak i promisliti. Gledao sam u strop i mumljao.
Od davljenja nije prošla ni minuta, no odlučio sam da ću ipak pričekati. Plinovi su mi počeli praviti bol u abdomenu. Morao sam požuriti na toalet.
Kad sam sjeo na šolju i počeo se naprezati svom snagom, ništa nije izlazilo iz mene. Morao sam uzeti klupicu kojom bih noge nageo i uspio izbaciti sve iz sebe. Ali kad sam krenuo da nađem klupicu kojom sam se inače služio, oči mi je zaparao lavor pun pilote za Njegove piliće.
Odmah sam znao šta mi je za činiti.
Vratio sam se u dnevni boravak gdje me on čekao. Prosuo sam pilotu po njemu i zapalio ga.
“Nisam kao ti, stari.”
Vratio sam se nazad u toalet. Sklupčao sam se u fetalni položaj iznad lavora i ponovo se počeo naprezati ne bih li uspio olakšati probijajuću bol zbog koje sam imao osjećaj kao da mi je oštrica zabijena u stomak.
Mada, ne znam šta mi je više smetalo: bol koja mi je nadošla u najgorem trenutku, smrad zapaljene pilote, ili to što sam maloprije morao slušati Njega. Nije ni bitno. Sve se to zajedno spojilo samo kako bi mene mučilo.
Ali, usred posla, viša sila mi je rekla da prestanem sa svojom eksrecijom. Ona se ukazala kao ugljen-monoksid koji je počeo prodirati kroz vrata od toaleta, gušeći me. No, viša sila zauzima raznorazne oblike.
Nekad mi dolazi u snu u oblicima različitih životinja ili biljaka koje pričaju na drevnom jeziku. A u drugim slučajevima, nakači se na moja stopala, gmiže uz moje tijelo i uđe kroz uho. Najzad dopuže do mozga. I odatle izdaje naredbe.
A očigledno nekad zauzima oblik dima.
“Majmunova pilota je dobro suha”, rekoh u sebi vidjevši da se vatra već rasplamsala.
Morao sam bježati.
Ali nisam bio kukavica. Zaputio sam se u središte vatre samo kako bih se svojim očima uvjerio da je gad izgorio.
Razočarao sam se. Njega nije nigdje bilo.
Gad je stvarno nestao i pobjegao skočivši kroz prozor sa drugog sprata. I očigledno ga to nije povrijedilo, jer, bez ozbira na to što je već jednom nogom u grobu, zna skočiti tako da se ne povrijedi. Gledajući kroz goreći prozorski okvir, vidio sam ga kako bježi preko bodljikave žice koja ga je dohvatila po lijevoj ruci.
A to je tako lijepo bilo.
On nije bio nalik na svoju majku. Ona je jako plemenita. Ali je bila žena, tako da je time izjednačavala sebe sa Njim. Kao i svaka žena, živjela je u sjeni muškaraca i zbog toga što ništa nije poduzimala da to promijeni je sebe izjednačavala s njima.
Moram otići do nje, jer se sigurno kod nje skriva.
No, prvo i najvažnije, moram započeti svoju dnevnu rutinu. Iskobeljao sam se iz dnevnog boravka preko izgorenih greda koje su mi priječile put, nakon čega me dočekala nova prepreka: silazak niz stepenice. To ne bi bio problem da stepenice nisu potpuno izgorile.
“Šta će mi ovo”, rekoh sebi nakon što sam proveo par minuta trujući se u požaru i pokušavajući dokučiti način da bježim. Ali mi je odmah misao zaparala činjenica da se nalazim ondje gdje mi nije mjesto. Zaslužujem crveni tepih, a ne crvenu vatru pod nogama. I onda sam shvatio: imam balkon pred nosom. A balkon ima ogradu. I kuća nije visoka. Ako je On mogao tuda šmugnuti, zašto ne bih i ja?
Tako sam i uradio. Na kraju pada sam se zakotrljao kako ne bih polomio noge, namjestio frizuru, otišao do Njegovog korita da se umijem i isperem usta, pa se se onda zaputio prema Mišinoj pekari u kojoj svakog jutra doručkujem. Na putu do nje me zaustaviše vatrogasci koji su se, iz meni nepoznatog razloga, pješke zaputili na teren. Sjećam se tog susreta kao da se jučer desio: jedan od njih nosi aparat za gašenje požara, drugome je oko vrata namotano dugo crijevo od hidranta, a treći je samo tu kako bi zapisivao šta se dešava. Ali se od svih najviše isticao taj treći.
Jedini se od njih trojice usudio meni obratiti.
“Gospodine! Možete li nam pomoći?” upitao me vatrogasac-zapisivač čim sam mu se približio toliko da su tragovi pepela na mome odijelu bili jasno uočljivi. Glad mi još uvijek nije bila nepodnošljiva, tako da sam dao sebi za pravo da napravim sitnu pauzicu na putu do pekare.
“Naravno,” odgovorio sam mu, “kako Vam mogu pomoći?”
“Mi smo iz vatrogasne službe,” rekao je i okrenuo se drugima tražeći potvrdu za svoju izjavu, “i dobili smo dojavu o požaru u blizini, ali ga ne možemo naći. Molim Vas, možete li nas uputiti?” pitao je zapisnik gledajući me tako tupim pogledom da bih pomislio da nije čovjek, već tele koje čeka klanje.
“Ja? Nemam pojma”, rekao sam i duboko uzdahnuo. “Vidite gospodine, ja sam stranac. Vi niste svjesni kome se obraćate. I mi živimo u potpuno odvojenim stvarnostima. Vidite, moja filozofija je jako duboka. Toliko je duboka da je Vi, obični smrtnik, ne možete pojmiti. Nema potrebe da nastavljamo razgovor”, rekao sam mu sa izrazom na licu koji je naglašavao moj status. Ja uistinu nisam kao ostali. I sve što mi je bilo potrebno da otkrijem sebe jeste čitanje tri knjige tokom cijelog života. Mislim da je suvišno čitati dalje, jer sam već na nivou kojem niko ne može parirati. Ipak se među trima knjigama nalazila jedna filozofska.
“Uz dužno poštovanje, nema potrebe da budete odvratni. Hvala Vam kako god”, rekao je zapisnik i onda me odmjerio od glave do pete uz blagi smiješak, “i operite to odijelo.”
“Ja da operem?” obratio sam mu se nakon što mi je okrenuo leđa. Od odgovora sam dobio samo šutnju.
Pekara je odavde bila udaljena tek dvije minute hoda, tako da sam jako brzo došao do svoje uobičajene, gospodske hrane koju jedu samo najbogatiji i najpametniji: hrenovke u lisnatom tijestu i buhtle sa višnjom. Prožderao sam ih u treptaju oka. Pun pozitivne energije, zagledao sam se u prozorski okvir što me podsjetilo na razlog zbog kojeg sam izašao iz požara. On je pobjegao nani. A ja nanu moram naći. Platio sam svoj luksuzni obrok i zaputio se kuda sam namjerio.
I dok sam hodao ka njenoj kući, zamišljao sam nju kako leži na krevetu pred televizorom, čekajući samo trenutak kad ću ja ili neko drugi izbiti na vrata sa velikim i toplim zagrljajem. Na moju sreću, te slike mi nisu zadugo tlačile mozak. Došao sam do njenih ulaznih vrata, i ne pozvonivši i ne skinuvši svoje cipele, ušao sam i odmah se zaputio na tavan, odakle je nadirao smrad sličan Njegovoj izgorenoj odjeći.
No, ovog dana me sreća nije pratila. Gadni seljačina nije bio ni na vidiku i nana ga zaista nije sakrila. Ali to ne znači da ne bi kad bi joj se ukazala prilika. Zato sam je morao dobro namlaviti kako bih joj skrenuo pažnju na to.
Moja ljubav prema nani stvarno jeste velika, tako da sam je namlavio samo po cjevanicama iz straha da je ne ubijem udarcima u glavu. Eto, čisto da je opomenem. Onda sam joj razbio televizor i za svaki slučaj još jednom poklopio po glavi oklagijom. Mislim da je to bilo dovoljno za opamećivanje.
Izašao sam iz njene kuće, i čim sam napravio prvi korak, iz daljine sam čuo kako tetka, koju nisam vidio preko deset godina, doziva moje ime i govori kako se ne trebam junačiti, jer sam blizu osinjeg gnijezda.
“Šta si rekla, tetka?!”
Šutila je.
“Je li se junačim?” dodah.
“Junačiš se otkako te mama rodila!”
“Super, tetka!” rekao sam sa osmijehom.
Ja se ne junačim. I ne pravim se pametan. I niko mi to ne može reći.
Upao sam u tetkinu kuću rušeći njena ulazna vrata. Tetka je zasigurno bila pržila meso prije mog upadanja. Tako opojan miris svježe pečene teletine se širio njenim hodnikom da sam prosto morao obustaviti potragu za Njime kako bih pojeo koji komad. Njuškao sam naokolo pokušavajući dokučiti odakle miris dolazi, ali čak i nakon što sam zavirio u svaki kutak kuće, sve što sam našao je paučina i prašina. Koji je to onda miris? Odakle dolazi?
Daljim njuškanjem sam shvatio sam da dolazi iz podruma.
Šišao sam.
Dočekala me divna scena: tetka koja Njega drži u krilu i premazuje Njegove rane kremom protiv opekotina.
Širom otvorenim žvaljama sam nasrnuo na ruku koja je Njegove rane premazivala, odgrizao je, i u oči kojima je mene gledala kao da sam životinja zabio kandže.
“Sve je za tvoje dobro”, obrazložio sam.
Odgrižene ruke ne mogu držati bolesnika. On je ležao bespomoćan na ispucanom betonu, gledajući me svojim ispečenim očima.
“Nemoj i mene, sine. Dosta je”, rekao je u pokušaju da bude pošteđen neizbježnoga. Nisam se obazirao na seljačke manipulacije.
Ali sam mu pružio milost: rasporio sam ga brže no njegovu sestru. Onda sam oba tijela natovario na svoja mišićava i gospodska leđa. Bacio sam ih pored hrpe đubriva u tetkinom malinjaku. I tad sam se sjetio: tetka je uvijek nosila ključeve od šupe u lijevom džepu. Od sve poljoprivredne opreme iz šupe, meni je trebao samo jedan komad: kolac za grah visine slične Njegovoj.
Istim kandžama kojima sam joj oči izvadio sam rasporio njen crveni prsluk i iz lijevog džepa pažljivo izvukao ključeve od šupe. Iz nje sam iznio jedan kolac, i na njega nasadio Njegovo raspadajuće tijelo. A nju sam ostavio pod njegovim nogama.
Toliko je vremena prošlo od nasađivanja da na kolcu više nema Njegovog traga. Ipak me ta činjenica ne odvraća od toga da nekad na to mjesto svratim i zamišljam prizor koji je nekad krasio moju njivu dok je On još bio na kolcu i podjednako krvario i raspadao se. A sad idem da se pomolim svome Bogu, jer je to jedino biće više od mene.
U džamiji klanjaše uz mene mamin pokojni duh. Mama moja bila je žena osebujna. Malo ko je znao skuhati loše kao ona. A pogotovo mesinu masnu najmasniju. Nema čovjeka u historiji planete koji je znao napraviti mesinu s ukusom psećih govana na način kao što je to ona radila. Moja mati najdraža. Pravi vazda hranu po svom ćejfu; željna govana više nego hljeba pa tjera i mene da ih jedem. Hoće da se uda za nehljebara pa i mene tjera da idem za seljankurama. Hoću malo sutra. Jah eto ja budala.
Čaču nije mogla goreg izabrati. Jest da sam ga zapalio, ali će mi vječito biti na pameti on i njegovo izmišljanje, palamuđenje i beskrajno pokoravanje jačim od sebe. U kući je imao policu s knjigama. Na vrhu su stajale samo dvije: Kur’an i Mein Kampf. Na polici ispod je bio priručnik za studente policijske akademije. Ne vjerujem da je ijednu ikad pročitao, ali je opet znao kako ljubiti stopala i lizati prašinu s policijske čizme.
Dabogda umrli deset hiljada miliona puta. Milijardi stotina triligazilijona. I svaki put kad se ponovo rode, ja ću ih čekati sa sjekirom. I razvaljivat ću im glavurde svaki put. Po nekoliko puta dnevno ću im lomiti lubanje pa ću ih gipsati i ponovo sklapati u pseće glave. Tako ću nastaviti sve dok mi se jedan dan ne omakne pa im slučajno mozak ne zarežem. Onda se ponovo rađaju. A i kad se ponovo rode, ne treba mi sjekira. Tad im samo dovoljno jako stisnem onu bebastu mekanu glavu, pritisnem im tačku nasred ćela i doviđenja. Adios amigo do sljedećeg rađanja.
A i volio sam ih. Ne mogu reći da nisam.
Izlazim ja iz džamije i preda me stade gospodin Džon ef. Alija Kenedi Izetbegović u krvavom odjelu. Na glavi mu beretka zelena i grb nekakve nazovi vojske. Ćelava mu tintara ispod i ja samo mislim o tome kako ću mu beretku otrgnuti s glave i odalamiti ga po sjajnoj glavurdi. Jest se usijala jarane.
“Staru tvoju, eto šta”, reče Džon ef. Alija Kenedi Izetbegović okrenuvši se prema čovjeku koji je poželio njegovoj mami ugodnu noć u javnoj kući. Gledam ga i ne vjerujem koliko čovjek može biti pogan.
Predsjednik je on Bošnjačke Konfederativne Republičke Federacije izgrađene na časnom pomilovanju ratnih zločniaca i fratar-ubica. Gospodin-predsjednik-efendum hoće sa mnom da razgovora jer je čuo da sam ugledan čovjek koji može vratiti ugled gradu nakon neriješenog požara i ubistva.
“Samo lagano i idemo laganini, pa sredimo sve do sutra elhamdulilah”, reče efendija. Ja stvarno nisam mogao da se obuzdam, pa sam ga puknuo po beretka-fesu i, čim sam mu ugledao sunčev odsjaj na njegovoj glatkoj koži, odalamio sam je svom snagom kao što je maloprije čača učinio.
“Mamu ti”, reče efendum.
Džaba je govorio. Nije Džon znao da ja u gaćama nosim pištolj visokog kalibra. Nekad davno sam u njega uvalio snajperske metke kojima su Srbende djecu gađali. Ali jednom kad opalim, to je to. Dobro sam mu naciljao u usta i prosvirao mu glavu. Jest se rasprskalo da bog sačuva.
Nastavio sam sa svojim danom. Tralala lalala, pjesmica se sa benzinske pumpe čula. A ja samo, da mi bog veliki oprosti, gledam u tuđe tintare i razmišljam o idućem potezu.