Prije nekoliko godina sam počeo pisati ep o nastanku svega. Spajao sam književne rodove, jer sam samo tako mogao dočarati svaki događaj koji se ikad desio u svemiru. Zadatak je bio prepričati skoro četrnaest milijardi godina u manje od dvije hiljade stranica. Godinu sam proveo pišući po osam sati dnevno. Svaku rečenicu sam promišljao i za svaku drugu riječ tražio sinonim. Rečenice su bile pisane tako da ih razumije samo onaj koji ih pročita triput. Sve dane sam provodio šćućuren za kompjuterom. Ubi zvuk mehaničke tastature, pa sam puštao Sabrinu Carpenter i Taylor Swift da me inspiriše i uguši zvuk kineskih plavih svičeva.

Moja ambicija se nije dugo zadržala. Nakon godinu dana rada na knjizi, odlučio sam naći posao i nakratko pauzirati svoj ep. Zaposlio sam se kao konobar u lovačkoj konobi. Prvi dan posla je bio pun iznenađenja. Ne znam šta mi je prvo zapalo za oči. Možda je to bio pod prekriven izgorenim mazutom, ili stolnjaci ukrašeni grbovima Herceg-Bosne, sa masnim naslagama po rubovima. U konobi se posluživala isključivo divljač. Kuharica, neka žena iz Bilića, je bila donekle mentalno osakaćena i nije znala spremati srnetinu i veprovinu. A upravo su ovo ljudi najviše naručivali. Dobro se sjećam svoje prve narudžbe.

Srednjovječna žena, obučena u maskirnu uniformu, sa zračnom puškom na leđima, je prišla šanku i naručila dvije točene pive, porciju veprovine (slabije pečenu) i baklavu za zasladiti. Zahvalio sam joj se na narudžbi i rekao da će njeno meso biti gotovo za dvadeset do trideset minuta. Ona je sjela za sto, mršteći se i ispuhujući, a ja sam otišao u kuhinju i kuharici prenio njenu narudžbu.

"Aha. Dobro je, eto. Štemala jutros štokove. Haj spusti je ovdje pa ću onda", rekla je Bilićanka kuharica.

Nisam je baš shvatio. Mlavila je rukama po zraku, kao da glumi Tajsona Fjurija i uperivala prst u dasku za meso. Pretpostavio sam da joj trebam naoštriti noževe. Zgrabio sam brusni kamen i bacio se na posao, ali me ona udarila po ruci i počela se derati na nekom čudnom, meni nepoznatom jeziku. Baš je neobična ova kafana bila. Nakon pet minuta rasprave sam shvatio šta želi od mene. Ja sam, eto tako, trebao uloviti vepra, očistiti ga i donijeti ga njoj u kuhinju.

"Ništa od toga", rekao sam joj i zaputio se prema ženi koja je čekala narudžbu. Saopćio sam joj da trenutno nemamo veprovine i ponudio joj pileće filete kao zamjenu.
Žena me ošamarila i rekla da sam zločest dječak.
"Pa donesi. Ja budale frajera", rekla je i ponovo sjela za isti sto.
"Gospođo, nemam odakle."
"Ja čekam i dočekat ću. Hajde."

Nikad nisam dovoljno narastao i lice mi je ostalo bebasto do tridesete godine. Od desete godine sam koristio retinol i anti-age proizvode jer me uvijek bilo strah bora, podočnjaka i bubuljica. Ew!!! Ako ne izgledam kao da sam izašao iz groba, da li zaslužujem da postojim?

Baš me bilo strah ove snagatorke. Ja, muškarčić koji ne može podići dvadeset kila, sam je morao poslušati. Koliko god mi to teško padalo. Izašao sam iz kafane, noseći na sebi konobarsku suknjicu i rolku, i zaputio se u lov na veprove. Ala je bilo vruće. Isto kao da sam Hercegovac, a ne Bosančeros iz Zenice. Ubij me ako je bilo manje od četrdeset stepeni. A ja u rolci. Šta ću. Valja biti lijep dečko pa da lovci imaju šta gledati. Njima ne smeta što sam muškarac, sve dok dovoljno ličim na ženu. Glavu dajem da nakon dvije pive ni najveći stručnjaci ne mogu sigurno reći šta sam. A sigurno sam bio onaj što je išao golih ruku prema planinarskom domu na Liscu, nadajući se da će me neka nadnaravna sila spasiti od vepra. Što je najgore, nekad sam u njih vjerovao.

Ne znam zašto sam se zaposlio u konobi. Mogao sam nastaviti pisanje epa i sigurno bih ga objavio. Kad-tad bi me neki izdavač prepoznao. Možda bi se sažalio, ili bi bio zadivljen mojom ambicijom. Ne znam. Čudno je. Zadugo sam se osjećao bezvrijednim, budući da sam bio nezaposlen od osamnaeste do dvadeset i osme godine. Morao sam se negdje uvaliti. Ali mislim da sam mogao naći bolje radno mjesto.

Da. Ali tako je kako je. Čekala me žena u konobi i vepar. Da mi ga je samo udaviti i snijeti u Zenicu, mislio sam.

Nisam se uspeo ni kilometar prema Liscu, a put mi je prepriječio vepar sa rogovima dugim dva metra i repom od dva centimetra. Oko vrata je imao kravatu na kojoj je bio napisan nečiji broj telefona. Prišao sam mu, pomilovao ga i pročitao natpis na kravati.
"ZOVI AKO PRONAĐEŠ: 063 063 063."
On me gledao, a i ja njega. Niti je on hroktao, niti sam ja disao od silnog straha.
"Pa hajde", rekao je vepar nakon trenutka šutnje.

Eto tako, izgleda da oni znaju pričati, pomislio sam. Mislim da niko nije imao neobičniji prvi dan na poslu od mene.

"Pa skloni se da prođem", rekao sam mu.
"Jest ti piskav glas, pederčino."
"Otkad to?"
"Eto od danas", rekao je vepar tonom srednjobosanskog seljačine.
"Super. Hajde sad da prođem", rekao sam gledajući u zemlju i šverajući lijevo-desno. Vepar mi je priječio put.
"Šta hoćeš ti?"
"Pa da prođem."
"Što?" upitao me, uzdižući se na dvije noge. Stajao je kao kengur. Čekao sam kad će me nokautirati.
"Da te ubijem s leđa", rekao sam. "Strah me sprijeda."
"Aha. Hajde", rekao je i pustio da ga zaobiđem. Stisnuo sam mu vrat i zahajao ga kao konja. Davio sam ga dobrih deset minuta i mislio da sam obavio posao. Odjednom me on upitao: "Je l' ti misliš početi, ili?"

Jebiga, pomislio sam. Izgleda da rad u konobi nije za mene. Sišao sam sa vepra i zaputio se nazad prema konobi, spreman da dam otkaz bez ijednog odrađenog dana. Vepar me pratio, prozivao, vrijeđao, a mene je baš bilo briga.

Ušao sam u konobu i zatekao je potpuno praznu. Snagatorka od maloprije je nestala bez traga. Konoba nije poprimila njen kiseli miris, što me baš iznenadilo. Ona žena je baš vonjala, da bog dragi sačuva. Kuhinja je također bila prazna. Na šanku sam našao pismo adresirano na moje ime. Otvorio sam ga i pročitao elaborat od nekih sedamsto riječi.

"Izvještaj o nesposobnosti Saida Tutnjevića"

Jedva sam završio srednju školu. Počeo sam pisati ep o postanku svemira bez znam o čemu uopće pišem. Trudio sam da se doimam pametniji nego što jesam. Na svakom izazovu sam zakazao. Od zakazivanja ništa nisam naučio. Živim od porodičnog nasljedstva i nemam nikakve perspektive. Nikad nisam imao prijatelja ili simpatiju. Par puta sam poželio da imam nekoga, ali nisam imao dovoljno hrabrosti da priznam svoje emocije. Oblačim se suludo, a ponašam još suludije i lududije. Nisam sposoban za ikakvu vrstu korisnog rada i doslovno sam ljudski otpad.

Tačno!

Sve što su napisali je tačno. Zbog toga danas pišem na Plenumu, nadajući se da će moj članak pročitati makar jedan vepar ili jedna snagatorka-mušterija. Valjda ću još zadugo piti iz pipe novca kojeg ja nisam zaradio.