Ljubav je možda gledala u tebe dok si ti držala nečiju drugu ruku. Možda je bila u autobusu koji je kasnio toliko da si te noći odlučila krenuti pješke. Možda je Ljubav kupila posljednju krofnu kojoj si se radovala cijeli dan. Možda je kišobran koji si zamijenila bio njegov(jer možda živiš How I Met Your Mother romansu). Možda te nije pronašla jer si bila grozna prema onom momku iz srednje. Možda je na drugom kraju svijeta. Možda se oženio, ili je u zatvoru, ili već tone – a ti si zakasnila. Možda si ga otjerala nečim. Možda ga nikada nećeš pronaći jer... joj, svakako jedva trpiš samu sebe.
I ono glavno, što se ne moraš ni pitati ili reći sam sebi, jer su ti drugi već rekli:Možda će se pojaviti kada se najmanje nadaš!Koliko je bizarno misliti da je ljubav nešto što ti je tako daleko i mistično. Da je moraš čekati, za njom trčati, prepoznati je kroz šifre. A ustvari je tako blizu i stalno te doziva. Možda, dok se ti nadaš ljubavi – ljubav se još više nada tebi.

Ustvari je u blagom osmijehu nane koja jedva čeka da ti iznese svu hranu koju je vrijedno spremala. U dječaku koji ti svaki put šutne loptu jer zna da ćeš mu reći kako će biti novi Ronaldo. Maše ti kroz rep uličnog psa koji svaki put potrči da se mazi kad te ugleda. Ona te rukama oca pokriva dekom kada zaspiš na kauču. Pozorno se pita hoćeš li je prepoznati u kimanju glave prijatelja koji strpljivo po stoti put slušaju istu priču, jer te još uvijek isto boli.

U mirisu je mora koji te uvijek oslobodi i u kafi koja te razbudi. Čeka te u onoj prodavačici s kojom se uvijek ispričaš kad odeš u prodavnicu. Ne moraš je ganjati, jer te već čeka svakog dana u njima. Kroz njih te traži da shvatiš kako je uvijek refleksija tebe. U zjenici je tvoga oka, kad god se pogledaš u ogledalo.

Nije u jednoj osobi ili jednoj tituli, jer Ljubav nikada nije toliko mala i ograničena. Ljubav neće doći kada se najmanje nadaš – jer je već tu.