Posveta: Djeci ubijenoj tijekom opsade Sarajeva, čiji su životi prekinuti dok su još crtali svijet kakav je trebao postojati.
caro bambino
i svaki put kad pogledam taj crtež
imam osjećaj da se izvinjava meni
umjesto ja njemu
Mama, jesi li znala?
…
skromnost
ne hrabrost
ne strah
nego tu sitnu skromnost
u kojoj stane cijeli svijet
ako ga dovoljno pritisneš
…
zato počinje ovako:
papir i olovka
ništa treće
i svijeća
on je imao papir
olovku što se lomila u prstima
kao da zna da ne smije mnogo toga nacrtati
i samo jednu namjeru:
dovršiti sunce.
ništa više
stvarno ništa više
majka ga požuruje:
Hajde, sine…
on joj odgovara pogledom
koji djeca imaju samo dok su djeca
crta kuću
kuću veću od one u kojoj žive
jer djeca uvijek crtaju ono što bi trebalo postojati
stavlja jedan prozor više
da bude više svjetlosti
krenuli su
on i majka i crtež
a onda
zvuk koji se ne priča
majke znaju taj zvuk napamet
i prije nego što dođe
zrak se presavija
kao grančica
vrijeme se postidi sebe
dijete koje padne
onako kako se tope pahulje
koje nismo imali snage držati
na dlanovima
ne opisujem ništa više
ni tišinu
ne smijem
ni krv
ali znaš
ni onaj zaleđeni kliker u oku
znaš dovoljno
ni riječ
znaš previše
Mama, jesi li znala?
ona klekne
pada ispred tijela
svog tijela
kao da ga želi podići
zajedno sa svim snovima
nedosanjanim
papir se izvuče iz džepa
tiho
gotovo pristojno
nedovršeni crtež
sunce bez zraka
kuća bez vrata
čovjek nacrtan bez očiju
mi oči ne koristimo
…
ja sam taj nedovršeni crtež
Ja sam posljednja rečenica.
sve što je ostalo od njega
sve što je bio on
stalo je u mene
linije, boje, koraci
svjedok vidljivog i nevidljivog
Ja sam dokaz. I sram.
…
ja sam ta Majka
ja sam ta bol
koja ne prima riječi
nego gladno
ponavljam u sebi
Dovrši sunce, sine.
držim papir
ruke su prazne
ni toplina
ni njega
ni snage
gledam linije
njegove oči
planove
sve iščezava
cijeli život skuplja se u grudima
svaka godina postaje prašina koju skupljam
u sjećanje
Voli te, mama, sine!
…
ja sam taj monstrum
Chi uccide per gioco, ha già perso l'anima.
(Onaj tko ubija iz igre, već je izgubio dušu.)
…
mi smo nijemi promatrači
gledamo kako služimo
kao poligon
za iživljavanje
kako nam metu crtaju na čelu
kradu crteže
kuće, sunce, nebo
mi stojimo po strani
hlapljivo gutamo tuđe tragedije
i znamo da ništa od ovoga nije naše
a opet se osjećamo odgovornima
mi smo samo prašina
Ako zaboraviš crtež, tko pamti dijete koje je crtalo?
…
negdje daleko
onaj monstrum uzima papir iz džepa
i crta
male likove s krivim glavama i tankim nogama
ne zna zašto
možda da se opravda sebi
možda nebu
svaki put kad povuče liniju
ruka mu se malo zaljulja
možda jer se sjeti nečijeg pogleda
i možda tad
al' samo možda
na trenutak zagrcne u grlu neka kap nedovršene ljudskosti
ali ne padne
ni tad
nikad ne padne
caro bambino
ali crtež ni on nikad ne dovrši
čak ni zlo nema hrabrosti
da završi ono što je započelo
…
ona ga podiže
drži ga kao zemljopis
boljeg svijeta
i najtiše mu šapne
Ako ne možeš ustati,
dovršit ću sunce umjesto tebe.
spušta olovku
povlači liniju
najnježniju liniju u povijesti bola
tog trenutka
prašina se podigne
kao da se mora pokloniti
Mama, jesi li znala?
jer postoji ljubav
koja ne spašava
ali svjedoči
postoji istina
koja ne osvaja
ali ostaje
ostajemo i mi
da brojimo minute
koje nismo zaslužili
pred tim nedovršenim suncem
i nebom
tim grobom
moramo reći naglas
Nismo dostojni ni papira
na kojem su djeca pokušavala nacrtati život.
…
i svaki put kad pogledam taj crtež
imam osjećaj da se izvinjava meni
umjesto ja njemu