Dogodi se. Bi ono za šta čovjek spreman ne bi.

Toga dana sunce nije izašlo.

Nakon osam minuta svjetlost nestade. Ali čovjek tada ne shvati da sunca nema.

Nakon jednog dana zavlada ludilo. Razgoropađeni upinjaše oči ka nebu, tražeći sunce. U jedan glas vikaše ljudi:
– A gdje je sunce?

Ali odgovora ne bi.

Nakon sedam dana male biljke svenuše, a sitna živalj uginu.

Tada čovjek opet nebo zapita:
– A gdje je sunce?

Ali odgovora ne bi ni tad.

Nakon dva mjeseca bilo je toliko hladno da nejač umiraše, a vode se lediše.

Vjerujući moliše, nevjerujući huliše.

Ali ni tad odgovora ne bi.

Nakon tri mjeseca zavlada bezumlje.


Novac postade papirom za ogrijev. Hrana se teško nalazila, nije je bilo za svakoga, pa bolesni, stari i siromašni, još od prije nestanka sunca, umiraše.

Nakon sedam mjeseci čovjek životinjom postade. Prljav i ogavan, po zemlji na stomaku puzaše poput zmije.

Al’ ni tad gordi ne popusti, pa bijesno vikaše mnogi, kunući.

Neki od nas plakaše, moleći nebo da sunce izađe.

Ali ni tad odgovora ne bi.

Nakon godinu dana ostade jedan – posljednji od nas.

Mada, ne bi najbolji, niti se zna zašto je baš taj ostao, jer bijaše boljih među nama.

Oko posljednjeg bijaše beskrajni led, samoća i tišina. Sakri se u pećini gdje sijaše posljednji plam.

Tihim krikom, štedeći topao dah da ne usisa ledeni zrak, zakuka:

– Eto, ja sam posljednji, i od nas nema više niti jednog. Nestasmo za čas, kao sijeno kad gori od jednog plamička. Čak i sada ja se ljutim, umjesto da ničice na zemlju padnem.
Mislili smo da je svijet naš i nama podređen. Postigli smo mnogo, napredovali, ali po cijenu krvave zemlje.

Jedno znam: koliko god smo je topili nečisti, ona je davala život. Zgriješismo mnogo, pa neka bude pravde.

Posljednji ubrzo izdahnu.

***

Prošlo je mnogo vremena, ali sunce još izašlo nije.

O čovjeku traga ne osta. Kao prah nestade, nazad u zemlju iz koje posta.

Osta led, tišina i vječna tama.

***

Jesmo li mogli bolje?
Možda.

***

„Budi – i ono bude!“