Bilo je to u Amsterdamu,
Dvije tisuće treće.
Čekajući na avion za Salzburg,
Rastrešeno zagledan
U telefonski imenik,
Nazivam samog sebe
U Australiji.

Dočekao me ljubazan glas
telefonske sekretarice:
“Ja sam kod kuće.
Očekujem da me pozove
Netko koga ne volim.
Molim, ostavite Vaše ime,
Vaš telefonski broj i poruku.
Ukoliko Vam se ne javim
To ste Vi.”



Post Scriptum: Da bih objavio moj dragocjeni uradak, ovaj svjetionik misli usred oceana digitalne apsurdnosti, moram imati napisano 150 riječi. Ne manje, jer ako napišem riječ manje, sustav dolazi po mene i kaže: Not enough. Dakle, evo me, pišem dalje, pišem i opet pišem. Riječi iskaču iz mene ko jaja iz frižidera kad otvoriš vrata u tri ujutro. Ova rečenica naravno ne znači ništa. Ali i ništa je nešto, posebno ako sve spakiraš u 150 riječi i dodaš malo dodatnih znakova interpunkcije. Tipkovnica počinje samoinicijativno pjevati stihove Đorđa Balaševića unatrag. Kroz prozor mi maše filozofski ormar tvrdeći da je pročitao Hegela i Marxa, ali mu se više sviđa Alan Ford. Na zidu se pojavljuje rupa iz koje iskače aplikacija s očima i kaže: „Još 30 riječi, smrtniče.“ Znojim se. Mislim da mi je stolac postavio pitanje o smislu postojanja, a ja naravno nemam odgovor. I onda, kad konačno stignem do te famozne brojke, začujem Bethovenovu Odu radosti iz njegove devete simfonije. Ne znam odakle stiže. Možda iz mikrofona. Možda iz mene. Kliknem „Sačuvaj“ i svemir se nakratko zaustavi. Moj miš zasvira jazz i zapleše. Dokument objavljen. Jesam li ja još uvijek ja? Ne znam. Samo znam da imam točno 150 riječi. Možda ima i koja viška. A od viška glava ne boli, kažu oni koji su odlučili da ih mora biti najmanje 150.