Kad mravi sanjaju snijeg

Ne pišem često o mravima.
Zapravo, nikad.
Ili gotovo nikad.

Biolozi će reći da mravi nemaju REM fazu sna. Oni kažu da njihova neurološka arhitektura nije takva da bi se moglo govoriti o „sanjanju“ u ljudskom smislu. Njihov nervni sistem je daleko jednostavniji. Ali što ako griješimo?

Što ako duboko u mravinjaku ispod hrasta na njivi pokojnog strica Ilije, postoji jedan vrijedni mravlji radnik po imenu Nik koji svake noći isključi svoje antene (ticala) i sanja. Sanja snijeg. Ne snijeg kakvog što ga mi poznajemo, kao pahulje, zima, grudve i tako to. Ne, Nik sanja snijeg koji miriše na lavandu i vibrira poput titraja listova kad ga dotakne kap rose. Taj nježni snijeg ne pada s neba; on se širi iznutra, iz malih komora mravinjaka, poput mravljeg šapata koji se prenosi njihovim podzemnim hodnicima.

U tom snu, sve je bijelo, ali ne hladno. Kraljica mrava, obično nepomična i ogromna, u snu pleše s larvama u krugu svjetlosti. Radnici ne nose teret, nego sviraju na listovima djeteline kao na harfi. Mravi vojnici ne čuvaju ništa, nego crtaju na tlu simbole koje najmudriji ljudi ne bi mogli odgonetnuti.

A onda, iznenada, Nik se zapitao: “Je li ovaj snijeg ono što zovete slobodom?” U stvarnom životu, njemu je zadatak potpuno jasan - da nosi, da gradi, da služi. Ali dok spava, u snu, gdje nema hijerarhije, gdje nema signala feromona, on sam bira kuda će ići. Možda ni jedan drugi mrav na svijetu nikada nije imao ovakav san. Možda se Nik, star koliko traje jedno proljeće, prvi usudio ne samo spavati, nego i razmišljati.

Kad se probudi, Nik će opet nositi grančicu. I nitko neće znati da je u njemu ostala pahulja snijega. Unutrašnja, nevidljiva, ali postojana. Ta jedna snježna misao u svijetu zemlje i stalnog truda i mraka. Možda će jednog dana doći neki drugi radnik koji će osjetiti trag sna u feromonu koji je Nik ostavio. Možda neće razumjeti zašto, ali zastat će na tren, podići glavu…i pomisliti: “Što ako postoji nešto više od ovoga?”