Misli o svjetlosti i mraku

Ima pisaca i filozofa koji pišu o svjetlu, a da ga sami nikad nisu morali tražiti. Njihove su rečenice toliko dobre, maltene savršene, kao da ih je skladala umjetna inteligencija, ali iza njih jednostavno ne stoji dah života. Kao da su od stakla – prozirne, ali tako hladne. Pisati o svjetlu na pravi način moguće je tek onda kad si ga izgubio. Isto kao što i pisati iskreno o slobodi je moguće tek onda kad je izgubiš. Kad si prošao kroz tamu i upoznao kako izgleda prostor bez svjetla. Tek tada riječi prestaju biti ukras i postaju trag – krhka, a ipak stvarna staza prema nečemu što se više ne vidi, ali se osjeća.

Mrak ima svoj govor, a on je tih i nepredvidljiv. To nije jezik koji se može lako naučiti; on se jednostavno preživi. Kad se sve što si smatrao sigurnim uruši, kad dani postanu teži od Kozaračkog kamena, a noći duge poput šutnje kojoj nema kraja – tek tad počinješ shvaćati što znači “vidjeti” i kad ništa nije vidljivo. Iz takvih trenutaka rađaju se riječi koje ne traže ni priznanje niti divljenje. One tad same dolaze kao što dolazi disanje nakon dugog zadržavanja daha - kao potreba, a ne kao ambicija.

U tami svjetlo ne dolazi kao eksplozija, već više kao slutnja. Pojavi se ponekad u nekoj rečenici, u nečijem pogledu, u sjećanju koje se vratilo samo da te podsjeti da nisi totalno izgubljen. Pisati o svjetlu znači govoriti o tom tankom, gotovo nevidljivom trenutku kad vjeruješ da svjetlosti još ima, iako ga golim okom ne vidiš.

Neki su pisci to znali. Meša Selimović nije se pomirio sa svojim sumnjama – on ih je pretočio u roman Derviš i smrt. Dostojevski je tražio svjetlo u srcu krivnje i očaja. A Darko Cvijetić, naš suvremenik, piše kroz ruševine, kroz tišinu groblja, znajući da se tamo još uvijek čuju damari života. Njihove knjige nisu pokušaji utjehe; one su dokaz opstanka.

Tama, zapravo, ne mora biti kazna. Ona je prostor u kojem se topi zabluda o vlastitoj snazi. Kad sve pukne, vidiš tko si bez zaštite i bez publike. I tad počinješ sastavljati nešto novo, ne iz obaveze, nego iz potrebe da ne nestaneš. Pisati iz tog mjesta znači podijeliti iskustvo, ne zato da bi te netko razumio, nego da ono ne ostane nijemo.

Što dublje toneš u tamu, to jasnije vidiš njezine pukotine. To nisu rane, nego prolazi – mjesta kroz koja svjetlo ulazi. Kad jednom to osjetiš, pišeš drukčije: ne zato što imaš svjetlo, već zato što znaš kako izgleda kad ga nema.

Pisanje o svjetlu ne traži junaštvo, nego tišinu. Traži spremnost da priznaš: bio sam slab, izgubio sam nadu, nisam znao dalje. U toj iskrenosti riječi ponovno ožive. Ne osvjetljavaju svijet, ali mogu zapaliti iskru u nekome tko ih čita.

I možda je to, na kraju, i smisao svega – ne da nas riječi izbave iz tame, nego da nas nauče hodati kroz nju. Svaka rečenica napisana protiv mraka već je dokaz da svjetlo postoji. Ne veliko, ne blještavo – ali dovoljno da podsjeti da nismo izgubljeni.

I to je, u svim jezicima svijeta, dovoljno.