Rodni grad.

Moj grad.
Gdje me učitelj
(Ime namjerno izostavljam)
U prvom osnovne
Ponedjeljkom ismijavao pred razredom.
Malo je to duža i ozbiljnija priča.
Možda je nekad dostojno obradim.

Zvali su je Omladinska ulica.

Valjda s razlogom.
Valjda se još tako zove.
Kažem valjda, jer tamo su promijenili skoro sve.
Vijugala je pored rijeke.
Kraj nje je bilo više lipa.
Oh, kako li su samo mirisale u ljetna predvečerja.
Ulica gdje sam prvi put rekao „da“ ne znajući šta to znači.
I gdje sam prvi put šutio, znajući tačno zašto.
I gdje sam prvi put poljubio svoju prvu “pravu” djevojku,
Koja će mi kasnije postati supruga.
I koja već tri godine nije živa.
Možda sam tada zaljubljeno mislio da svijet stane u dva otkucaja srca.
I jedan nespretni i nesretni dodir.
Možda.
Tko zna, nitko ništa ne zna.
Nitko tamo baš ništa ne zna...
Krhko im je znanje.

Zaljubio sam se ja i ranije.

Još u osmom razredu.
Ona tad bila u šestom – u međuvremenu već je treći razred gimnazije.
A ja – devetnaestogodišnji regrut sa svježom ranom.
Ranom zadobijenom od nožica puškomitraljeza M-53.
Dok sam trčao s njim na leđima preko vojničkih prepona.
Pripremajući se za svearmijsko prvenstvo.
I s pismom u rukama.
Pismom koje ću joj poslati iz VP 4135.
Pisao sam - vrlo iskreno.
Ona ga čitala – vrlo glasno.
I smijala se njemu, to jest meni, pred drugima u razredu.
Rekao mi to najbolji prijatelj, koji je s njom išao u razred.
(I on je iznenada umro prošle godine - nek počiva u miru Božjem.)
Nešto kasnije ona će postati doktorica medicine.
I udati za gradskog geliptera.
A ja? Nitko i ništa koji tek misli postati nešto.
Nikad joj nisam kročio u ordinaciju.
Niti ikad planiram.
A možda ni ona više nije živa, jer ni Google je ne poznaje.
Tko zna, krhko je znanje.

Nisam nikad sanjao bijele mantile.

Sanjao sam travnati tepih, nogometni stadion, biti lijevo krilo.
Napadač, u svakom slučaju.
Slavan.
Ali nogomet nije bio za mene.
Prijavio sam se za rukomet.
Mislio sam – to je to.
Sve dok nisam vidio druga - golmana, kako prima šamar.
Prima od čovjeka od 30-tak godina - i to na juniorskom treningu.
Zbog toga što je na trening utakmici primio gol.
(U rukometu se, inače, po utakmici daje i primi i po 20-30 golova.)
To je bio moj posljednji trening tamo.
Neki su ostali – i postali slavni.
Na olimpijadi igrali.
Medalje osvajali.
Ja nisam, ali nije mi žao.

Prešao sam na košarku.

Visok, motiviran, mlad.
Ali nešto mi očito ni tu nije sjelo.
Ni dan-danas nisam svjestan šta.

I konačno – borilačke vještine.

Htio sam prvo na džudo.
Vidio sam plakat s pozivom za upis.
Podsvijest rekla: „Idi na lijevo umjesto na desno“.

Karate sekcija pri džudo klubu.

Još nije postojao karate klub.
I ja – odmah kod njih.
Nisam znao šta je to bilo…
Ali bilo je magično.
Ostao sam.

Sljedeće godine...

Bio jedan od 20 osnivača prvog karate kluba u gradu.
Par godina kasnije stekao i crni pojas.
Godinama kasnije – na red stigao kickboxing.
U to vrijeme bio veoma mističan.
Mističniji i nepoznatiji no karate kad sam tek počinjao.
Ali tu sam izgleda konačno promijenio se i pronašao sebe.
Stekao svoje pravo ja i postao čovjek.

I moj rodni grad se promijenio.

Definitivno.
Više ga ni ne prepoznajem.
Kad mi kažu: "I ti si se promijenio”
Samo klimnem glavom.
Jesam.
Samo na bolje.
Nikad nisam prestao učiti i napredovati.
Postao sam čovjek koji je godinama na usluzi ljudima.
Pomažem da postanu bolje, zdravije i sretnije osobe.
Pomaže li moj rodni grad svojim građanima da budu bolji ljudi?
Možda, ali nisam siguran.
Volio bih da sam u krivu.
Tko zna, krhko je znanje.

Rodni grad se nije promijenio na bolje.

Samo izgleda kao ušminkan mrtvac za zadnji “photo shooting”.
To nije to.
Nedostaju mi LJUDI.
Ljudi koji su "nestali".
Ljude koje su ko stoku trpali u logore.
(Kojima su tepali nazivajući ih "sabirni centar" ili "istražni centar".)
Ljude koje su pobili.
Ljude koje su protjerali.
Ljude koje su “humano preselili”.
Kojima se ni broj ne zna.
A ni onih 102 kojih se imena dobro zna i koji su jo bili djeca -
Ni spomen-obilježje ne daju im podignuti.
Sramota do neba!
Tuga do neba!

Pogledajte malo bolje oko sebe.

Šutnja je svuda.
Podjele svuda.
Rat nastavljen u tišini.
Drugim sredstvima, demokratski.
Tj. memorandumski.
Sjene koje ne govore,
Ali uvijek su tu.
Ljudi koji se ne gledaju,
Nego mjere.
Ne slušaju,
Nego presuđuju.
I svi znaju tko si,
Ali nitko ne zna kako si.
I ne želi to znati.
Da žele pitali bi.
Tko zna, krhko je znanje.

Prijatelji?

Neki pod zemljom,
Mada su bili vrlo mladi.
Neki su otišli svojevoljno.
Neki otjerani.
Neki ostali.
Neki se prodali.
I to po nekoliko puta.
Neki zaboravili i tko su i što su.

A sport?

Zamijenjen politikom.
Danas plješću političarima.
Zamijenjen je vezom.
Mijenjaju stranke ko prljave čarape.
Važno je samo da su na vlasti.
I biti naoružan šutnjom i povijenim leđima.
Mladost više nema prave uzore.
A ako i ima – i oni šute.
Ili su već otišli.
Kao i sam što sam.
Raspoređeni smo od Švedske do Australije.

Već godinama nisam bio tamo.

I znaš šta?
Ne boli.
Ne grize me savjest.
Ne javlja se nostalgija u ponoć.
Samo tišina.
Znak da sam na pravom mjestu.
Daleko.
Ne zato što mrzim.
Nego zato što znam.
Znam tko sam.
Znam gdje sam.
I znam da ne moram nazad
Da bih bio to što jesam.

Moj rodni grad jeste dio mene.

Samo što ja nisam više dio njega.
U njemu su moji preci i počeci,
Ali ne i moj kraj.
Tamo sam sanjao.
Tamo sam gubio.
Tamo sam pobjeđivao.
Tamo sam jednom rekao: „Dosta.“
I zato se nikad neću vratiti.
I to nije tuga.
To je sloboda.

Za kraj...

Prisjetim se tako ponekad tužne melodije i stihova pjesme
“Blues za moju bivšu dragu” Gorana Bregovića.
Ono kad Željko Bebek u refrenu pjeva
“I evo umoran starac sam sad, mada izgledam mlad.”
I sjetim se još kako sam kasetu s tom pjesmom Bijelog dugmeta
poklonio jednoj djevojci kad se udavala.

I ostanem bez teksta.