Kocka i kockanje

Kocka je stara koliko i čovjekova želja da iskuša sreću. Na prvi pogled djeluje bezazleno – ubaciš novac, povučeš ručicu ili pritisneš tipku na aparatu i čekaš da ti se sreća nasmiješi. No kad pogledaš dublje, vidiš da to nije nikakva igra. To je ozbiljna borba između čovjeka i njegovih slabosti, između razuma i iluzije da možeš prevariti slučajnost.

Nikada nisam kockao, niti to namjeravam u budućnosti. Ne zato što sam bolji od onih koji jesu, nego zato što sam izbliza jako dobro vidio što kocka čini ljudima. Stjecajem okolnosti, dvije godine sam radio na organizaciji obezbjeđenja za četiri kockarnice. Bilo je to posebno iskustvo. Dane i dobar dio noći provodio sam u tim prostorima punim svjetla, dima, lažnog smijeha i neobične napetosti. Ljudi su ulazili s različitim licima, ali svi s istom nadom – da će „ovaj put“ biti njihov.

Sjećam se nekih likova koji su svako jutro dolazili i govorili: „Danas ovaj aparat mora dati.“ Igrali su na njemu danima, gotovo tjedan – i uglavnom gubili. Gledao sam kako se ta nada topi, sat po sat, dok se na kraju ne pretvori u prazninu – u prazan džep i još prazniji pogled. Nisam mogao ništa učiniti. Kao zaposlenik, nisam smio ni igrati ni drugome davati savjet o igri. Promatrajući sa strane, shvatio sam da su aparati programirani da s vremena na vrijeme „puste“ igraču nešto novca, tek toliko da ga navuku na nastavak. Na kraju bi sve to uzeli natrag – i još pokupili i ono što je ostalo u novčaniku.

Bilo je tu i bogatih i siromašnih, poslovnih ljudi, studenata, domaćina, pa čak i poneki profesor. Kocka ne bira. Svi su oni sjedili pred aparatima i stolovima kao pred oltarom neke čudne religije u kojoj je novac bog, a sreća – svećenik. Kad dobiješ, osjećaš se živim. Kad izgubiš, nadaš se da će sreća biti poštena i vratiti ono što ti je „uzela“. Ali ona ne vraća. Samo ti da malko zraka da se ne ugušiš – pa ti ga opet oduzme.

Dobro se sjećam dana u svom rodnom gradu na sjeverozapadu BiH, kad je u jednu od prvih kockarnica u centru grada ušao običan čovjek, pošten radnik. Upravo je prodao svoj kamion, vrijedan desetke tisuća maraka. Uz osmijeh je rekao da će se „samo malo okušati“. Do kraja vikenda izgubio je sve. Kad je shvatio da je ostao bez ičega, bijes ga je preplavio. Otišao je kući, donio veliku macolu i počeo razbijati aparate. Jedva su ga ljudi iz obezbjeđenja zadržali da ne napravi veću štetu. Njegovo ime sam zaboravio, ali njegov pogled ne zaboravljam – to nije bio pogled gubitnika, nego čovjeka koji se prvi put susreo sam sa sobom i nije se prepoznao.

Na drugom kraju svijeta, jedan drugi lik – pokojni Kerry Packer – sa 6,5 milijardi dolara bio je najbogatiji Australac u trenutku smrti 2005. godine. Vlasnik Nine Network televizije i izdavačke kuće Australian Consolidated Press, Packer je kontrolirao velik dio australskog medijskog prostora.

Jednog ponedjeljka ujutro na televiziji je objavljeno da je u Las Vegasu tijekom vikenda izgubio 35 milijuna dolara – i pritom se smijao. „Nije se on oznojio za tih 35 milijuna“, pomislio sam tada. Jer kad novac lako dođe, ne boli toliko kad ode. Godine 2005. Packer je umro od raka. Imao je 68 godina. Kad su mu liječnici ponudili da mu produlje život operacijama i lijekovima, rekao je „ne“. Otišao je kući i mirno prihvatio kraj. Oko dva mjeseca kasnije je umro. Ironično, čovjek koji je godinama bacao milijune na kocku, na kraju je sam odlučio kada će prestati „igrati“.

Razlika između njega i onog radnika golema je po svemu – osim po onome što im je kocka učinila duši. Jedan je izgubio novac koji nije ni osjećao, drugi sve što je imao. Ali obojica su izgubila isto – mir.

Tijekom tih dviju godina u kockarnicama vidio sam mnogo toga: ljude koji dolaze svake noći, kao da idu na posao; žene koje sjede pored muževa i gledaju ih kako nestaju u dugovima; mlade koji vjeruju da će im jedna noć promijeniti život; starce koji više nemaju kome da se vrate. Svi, bez iznimke, imaju isti pogled – pogled nade pomiješane sa strahom.

Moj pokojni otac je znao reći: „U sreću se uzda lud, a pametan u svoj trud.“ Tada mi ta rečenica nije zvučala posebno mudro, ali nakon svega što sam vidio, čini mi se da u njoj stane cijela filozofija života. Jer u kockanju čovjek ne traži novac – on traži sreću. A sreća se ne kupuje. Ona se stvara, korak po korak, radom, poštenjem i mirnim snom kad legneš navečer.

Danas, kad prolazim pored ogromnog novog kazina u centru grada u kojem živim, i vidim kako blješte svjetla, pomislim kako ta svjetla zapravo prikrivaju tamu koja unutra vlada. To je svijet u kojem vrijeme stane, a čovjek gubi dodir sa stvarnošću. I zato nikada nisam osjetio ni najmanju želju da uđem i zaigram. Dovoljno sam vidio da znam – u toj igri ne postoji pobjednik. Pogotovo ne za onog koji igra. On je unaprijed osuđen na gubitak.

Kocka, kad joj jednom pružiš ruku, ne pušta je lako. Uzme ti sve – novac, dostojanstvo, mir, i na kraju, vjeru u sebe. A kad čovjek to izgubi, nema tog dobitka koji ga može vratiti.

Zato se uvijek sjetim očeve rečenice i dodam u sebi:
„Sreća ne dolazi iz igre – ona dolazi iz onoga što stvoriš vlastitim rukama.“

Autor:

Nenad Bakaj - nekada uspješan sportaš na domaćoj i međunarodnoj sceni, danas je psihološki savjetnik, akreditirani socijalni radnik za mentalno zdravlje i istraživač posvećen proučavanju povezanosti prehrane, tjelesne aktivnosti, zdravlja i dugovječnosti. Više od dvadeset godina aktivno doprinosi dobrobiti zajednice, s posebnim naglaskom na promociju mentalnog zdravlja, smanjenje stigme povezane s mentalnim poremećajima te pružanje podrške osobama u procesu oporavka i rehabilitacije, uključujući i one koji se suočavaju sa zavisnostima.