Pjesma "Očna mrlja " (Samo što sam se rodio) nije samo sjećanje na prve godine života, nego i intimna potraga za smislom, obilježena uspomenom na oca i prolaznost. Ona govori o tome kako se od rođenja do zrelosti stalno mijenjamo, ali nas neki tragovi, vidljivi i nevidljivi, zauvijek prate.
U polumraku sobe na prvom katu, pronalazim požutjeli papir sa stihovima koje sam nekad davno zapisao. Čitajući ih, vraćam se u vrijeme kad su mi sitnice života izgledale ogromne – mrlje ispod noktiju, želja da odrastem što brže, da razumijem svijet i svoje mjesto u njemu. Stih po stih, otkrivam kako djetinjstvo, mladost i odrastanje nose svoje tragove: crnilo koje nestaje, ali ga zamjenjuju nove sjene i ožiljci.
Pjesma "Očna mrlja" (Samo što sam se rodio) nije samo sjećanje na prve godine života, nego i intimna potraga za smislom, obilježena uspomenom na oca i prolaznost. Ona govori o tome kako se od rođenja do zrelosti stalno mijenjamo, ali nas neki tragovi, vidljivi i nevidljivi, zauvijek prate.
Ona je i poziv na razmišljanje – da zavirimo u vlastite mrlje, pjegice i uspomene, i pronađemo u njima neku priču o sebi.
OČNA MRLJA (SAMO ŠTO SAM SE RODIO)
Samo što sam se rodio
Imadoh neke mrlje ispod noktiju
Gdje li samo pokupih tu prljavštinu
Prostruja mi malecnim mozgom
Poželjeh noktiće grickati zubima
Ali ih još nisam imao
Htjedoh otići zubaru
Ali još nisam mogao hodati
Mislio sam se provozati autom
Ali nisam još dobio vozačku
Upitao bih majku otkud mi to crnilo
Samo što još nisam znao govoriti
Počekah neko vrijeme
Kad već uzmogoh grickati nokte
Imati vozačku dozvolu
I ići sam zubaru
S vremenom mi nestade
Crnilo ispod noktiju
A pojaviše se neke čudne pjegice
One me podsjetiše
Na očnu mrlju mog pokojnog oca
Nakon što ga je trn ubo u desno oko
