Ironija je u tome da su najdublje stvari često najkraće — pogled, šapat, jedan stih, jedno “zašto?”. I možda će ovih dodatnih nekoliko rečenica biti dovoljno da “vrisak” iz 1994. napokon prođe kroz vrata koja mu nisu (zbog potrebnog minimuma od 150 riječi) bila odmah otvorena.
Te godine, dok su granate parale sarajevsko nebo, rušile stare i nove građevine i ubijale nevine civile, muškarce, žene i djecu, svaka riječ koju sam mogao napisati bila je, ili prekratka ili previše duga, teška i bolna. Danas, evo me, pišem ove riječi koje možda nemaju puno veze s onim što sam tada osjećao, ali ih pišem da popunim prostor i zadovoljim neki administrativni prag, da udovoljim formi koja ne zna ništa o suštini. Ironija je u tome da su najdublje stvari često najkraće — pogled, šapat, jedan stih, jedno “zašto?”. I možda će ovih dodatnih nekoliko rečenica biti dovoljno da “vrisak” iz 1994. napokon prođe kroz vrata koja mu nisu (zbog potrebnog minimuma od 150 riječi) bila odmah otvorena. Možda će ove riječi biti samo most, klimav ali dovoljan, između onoga što sam tada bio i onoga što sam sada. A vrisak će ostati isti...
Dakle...
OTIŠAO SAM
Otišao sam
Nisam želio da ubijam
Otišao sam
Nisam želio da mrzim
Otišao sam
Želio sam samo da volim
Danas se često upitam
Hoću li imati koga da volim
N.B.
Gold Coast, July 1994
