TOP-TEN Sport Shoes Story

Bijaše prekrasan proljetni dan godine Gospodnje 1993. Sunce je obasjavalo centralni trg jednog njemačkog grada, a kameni pločnici su blistali od jutarnje vlage. Ljudi su prolazili natrpani u svoje male svakodnevne brige, smijeh djece i mirisi pekara stvarali su privid normalnog svakodnevnog života..

Usred tog vrelog i živog svijeta stajala je ona – mlada, ljepuškasta, ali s očima koje su nosile težinu izbjegličkog života. Drhtavim rukama držala je pismo svog starijeg brata. Čitala je riječi koje su se činile tako banalne, a opet tako daleke od njezine stvarnosti: on, smješten u zemlji koja kao "nije u ratu", traži od nje pod hitno da mu kupi par vrhunskih TOP-TEN (njemački brend) sportskih patika. „Tu u Njemačkoj one koštaju samo 150 DM, dok su kod nas preko 250 DM“, napisao je, kao da cijeli svijet funkcionira po cijenama tenisica, a ne po gubitku domova, grada, života.

Žena je tužno uzdahnula i spustila pogled na svoje noge. Na njima su sjajile bijele patike – kupljene tek dan ranije u ALDI-u za 4,99 DM. Smiješne. Tako siromašne u usporedbi s onim što njezin brat želi, a opet – nevjerojatno dragocjene. To nisu bile samo patike. Bile su znak opstanka, znak da je preživjela još jedan dan, da je još uvijek tu, među ljudima koji žive „normalan život“.

Dok je stajala na trgu, okružena prolaznicima koji su žurili u svojim vlastitim rutinama, žena je osjetila bijes, nevjericu, pa i blagu gorčinu. Kako može brat tražiti luksuz u zemlji koja je sigurna, dok ona i tisuće drugih žive pod sjenkom rata i gubitka? Njegove riječi bile su poput udarca – podsjetnik da materijalno i stvarno često žive u potpuno različitim svjetovima.

Ipak, usprkos svemu, osjećala je i laganu zahvalnost. Zahvalnost za male stvari koje su sada bile njezine – za to da su noge zaštićene, da može hodati kroz svijet bez straha, da je tu, živa i snažna, iako s dušom okovanom sjećanjima na zemlju koja je nestala. Njene bijele patike, smiješne u očima onih koji traže skuplje, postale su simbol njenog opstanka i unutarnje snage.

I dok je lagano šaptala prijateljici, pokušavajući sakriti svoje snažne emocije, shvatila je: bratove želje možda su smiješne, možda površne, ali njen život, njezine bijele patike i njezina snaga – ti mali znakovi opstanka – bili su istinski i neprocjenjivi. U svijetu punom kontradikcija, ona je pronašla svoje mjesto, svoj mir, makar bio i mali, skroman i bijel kao patike na njezinim nogama. A za brata – za njega će, znala je, pronaći te TOP TEN patike, makar morala nekoliko dana dodatno čistiti stanove...

© NB