Žaba koja bježi iz vode

Rano je subotnje jutro. Kiša pada već danima. Nebo je navuklo sivo ruho i odbija da ga skine. Nije to ona kiša koja dođe, malo rashladi zrak pa nestane; ovo je uporna, nepopustljiva voda koja natapa zemlju sve do zasićenja. U nekim krajevima već se dobrano izlila preko obala potoka i rijeka, poplavila dvorišta, ali ovdje, gdje ja živim, samo uporno bubnja po krovovima i klizi niz prozore kao beskonačne suze neba.

Gledam kako se dvorište sve više pretvara u baricu, kako trava postaje mekana i kliska pod nogama, a zemlja gubi svoj oblik. I baš kad pomislim da je to najneobičnije što mogu vidjeti, primijetim jednu žabu. Ne onakvu kakve sam viđao pored rijeka ili u barama nakon ljetne oluje, već žabu koja – na moje veliko iznenađenje – bježi iz vode.

Skače preko mokrog betona, probija se kroz lokve, očito nezadovoljna što joj se prirodni element toliko razlio. Kao da traži spas, sklonište, nešto suho, sigurno. I zamislite te ironije – pokušava ući u moju kuću! Nikad nisam bio ljubitelj žaba. Nisam ih mrzio, ali nikad mi nije palo na pamet da bih jednu mogao pustiti u kuću. Pa ipak, evo je – uporno se penje na stepenicu, gleda kroz vrata kao da traži moju milost.

Ne znam što me je ustvari nagnalo, ali otvorio sam vrata. Možda zbog čudne solidarnosti koju sam osjetio – i meni je već dosta ove kiše. I dok je ona skočila unutra, zbunjena, ali odlučna, shvatio sam nešto. Ponekad nas ono što smatramo neprirodnim ili nepoželjnim iznenadi, traži utočište kod nas, a mi biramo hoćemo li ga odbiti ili prihvatiti...

Nakon izvjesnog vremena kiša je konačno prestala. Žaba je isto nestala – valjda se vratila svom svijetu, zadovoljna što se može opet kretati po osušenoj zemlji. A ja sam ostao s mislima o neobičnim posjetama i neočekivanim trenucima kada se svijet na trenutak preokrene, toliko da čak i jedna obična žaba može postati simbol nečeg mnogo većeg. Nečeg što će postati centralna tema ove čudesne priče.

29. marta 2025. godine

Foto: Nenad Bakaj