Otvoreno srce nudi prolaz, ali i ulazak u sasvim novi, ljepši, ponekad bolniji, ali ipak iskren i čist svijet. Onaj koji, kada pronađemo, ispunjenim srcem i uklonjenim preprekama koje nas razdvajaju od ljubavi, postaje nova dimenzija nas samih.

Jer ljubav je i slast i svrha života. Cilj.

Jer voljeti, znači vjerovati, a vjerovati znači zahvaljivati.

Onome koji nam usadi znanje za prepoznati i prihvatiti ljubav, uzeti od nje najljepše, a potom i zahvaliti. I opet zamoliti. Za više i čišće, jer može li ljubavi ikada biti dovoljno?

Ne, ne može ni previše.

Selimović kaže "Ženu ljubav podmlađuje", ali ja bih prije rekla da ljubav vrijeme ne poznaje, da ljudima daje i razlog i priliku za živjeti. Zato što znati voljeti, znači i znati uzimati, a kada posjedujete takvo znanje, koje ne blijedi i gdje definicije ne postoje, vi postajete voda koja se kreće i koja ima i plimu i oseku, jer postoji. Kreće se i živi.

Ali, vremenom, polako i nepovratno svijet zaustavi neumorni tok svoje vode i tako postade poput bare, postade nijem samo iz jednog razloga ... jer prestade slušati, osjećati i pričati jezikom ljubavi, onim pomoću kojega se dva para očiju uvijek i svugdje mogu razumjeti.

A, mi se usaglasismo sa svijetom i odlučismo da nam ljubav postane stranac u životu, udaljismo se od onoga što nas zapravo zauvijek spaja, najprije sa sobom, ali i onim što "naše" želi. I treba. A, svi trebamo. Postadosmo hladni i nijemi na tuđe davanje. U nastojanjima za sustići svijet, ljubav nam postade stid i kočnica, jer pokazati osjećaje i emocije danas je ekvivalento pokazati slabosti.

Mi smo razvili teoriju po kojoj istu moramo da gušimo u sebi, da slučajno ne bi otvorila naša, već odavno, zatvorena srca. Počeli smo da se borimo protiv ljubavi. A, nekada su ljudi, uz ljubav kao najveći cilj i putokaz vodili borbe i protiv najjačih. Jer, nijedna vojska nije mogla pokoriti hrabrog vojskovođu, a ljubav i hrabrost i heroje rađa. One koji su zbog zbog ljubavi urušili svaki temelj koji im je zaklanjao pogled od onoga za čime je srce žudjelo.

Reći. Priznati. Pokazati.

Tako jednostavno, a tako komplikovano postade. Ne znam da li od straha da nas ovaj surovi svijet ne povrijedi ili od pokušaja da budemo dio mase, ali najjednostavnije za osjetiti, postade najteže za dobiti. Za pružiti.

Tražeći posebnosti, izgubismo jednostavnosti. Tražeći nadrealno, izgubismo i realno i toplo. Hladnoća postade dio nas, izolacija postade nužda, a topla riječ i iskren pogled, postadoše nepoželjni.

Jer, danas ništa nema smisla. Sve je lahko dostupno i brzo, i ništa više, izgleda, ne zavređuje ni pažnju ni strpljenje. A, još manje želju.

I to, haman pa, svima nama. Bez osvrta na manjinu koja je i dalje tu kao pokazatelj da zaleđeno može opet da počne da nas grije, uz sasvim malo borbe i truda. Ali, borbe za, a ne protiv.

Za srce.

Za ljubav.

A, ne protiv (života).

Nastavit će se...

"Biti duboko voljen od nekog vam daje snagu, a voljeti nekoga duboko vam daje hrabrost.".

(Lao Ce)