Ne. Ti nisi mojoj duši ni grad ni dom.
Ne spava pod balkonima i terasama tvojih četvrti
lijek za moju samoću.

Nema u popločanim ulicama tvojim
skrivenih i hladnih ćoškova
gdje ulični prodavac cvijeća
zaliva svoje petunije u saksijama ljeti.

Jednom si mi rekao: „Ti si sunce mojem gradu!“
A ja sam s mojom u tvojoj ruci
osjetila kišu na njedrima i ramenima svojim,
čim sam zakoračila u tvoj grad.

U kući niz ulicu, strmu i staru,
sačuvao si jedan portret
sretne porodice koja nikad nije postojala.

Na tom portretu sam i nasmijana ja.
Kosa mi više nije plava.
Talasasta je i smeđa.
Kažu, kad je žena stvarno voljena,
kosa joj bude kao kad je bila mala.

Ko je naslikao portret ljubavi koja ne postoji?
Kolika li je bila cijena tog portreta?

Ja u tom domu neću spavati.
Neću zalivati naše cvijeće
na prozoru što mjeri
koliko je strma ulica ispod njega.

Nije to moj dom.
Nisu moja ulica i grad.
Nije moja sreća.

Ja sam putnik što je odveć znao
da će u tom gradu
samo na trenutak prespavati.
Tek toliko da se zaštiti od kiše
koja nikada ranije nije ljubila
njegove ulice, prozore i krovove.