Postoji nepisano pravilo u životu – stvari se dešavaju baš onako kako treba, ali rijetko kada u trenutku kada mi to očekujemo. Nikad nečije, uvijek malo kasnije.
Cijelog života je vjerovala u obećanja. Život joj je stalno nudio nešto veliko, ali nikada u pravom trenutku. Navikla se na čekanje – čekanje na pravu priliku, pravu ljubav, pravo vrijeme. Ljudi su joj često govorili: „Sve će doći kad bude trebalo.“ I dok je razumjela istinu u tim riječima, to nije olakšavalo teret koji nosi iščekivanje.
Njena svakodnevica bila je ispunjena testovima međuljudskih odnosa. Ljudi su dolazili u njen život, ali su još brže odlazili. Svaki odlazak ostavljao je trag, ranu koja se teško zacjeljivala. Svaki novi odnos donosio je neizvjesnost – hoće li opet ostati sama? Navikla je na gubitke, toliko da su joj postali dio svakodnevice.
Kako ljudi kažu, „Živ čovjek se na sve navikne.“ Navikla se na razočarenja, izdaje i osjećaj da je ostavljena po strani. Svaka izdaja učila je kako da manje očekuje, kako da postavi zidove, ali i kako da prepozna ljude koji su tu samo kada im nešto treba.
Uvijek je bila tu kada je trebalo. Njena sposobnost da pruži podršku i ostane uz ljude u najgorim trenucima učinila ju je nezamjenjivom. Ali, to je istovremeno bila njena slabost. Ljudi su je doživljavali kao osobu koja ne postavlja granice. “Razumjet će,“ govorili su.
Postala je poput hodajućeg flastera. Bila je prijatelj u nevolji, kolegica koja će preuzeti dodatni posao, djevojka koja će uvijek dati podršku, bez obzira na to šta se dešava. A kada bi drugima bilo bolje, ostavljali su je. Flaster bi bio skinut i odbačen.
Imala je velike snove, ali je shvatila da ih neće ostvariti ako nastavi živjeti kao da nije vrijedna sopstvenih želja. Prestala je biti nečija rezerva, nečiji oslonac kada drugima zatreba, i počela je graditi život po svojim pravilima.
Biti „nikad nečije“ ne znači biti manje vrijedan. Naprotiv, shvatila je da je ponekad bolje biti sama nego biti korištena. Njeno „malo kasnije“ značilo je vrijeme za sebe – vrijeme da ostvari svoje snove, pronađe ljude koji će je cijeniti i konačno, da bude nečija, ali ne bilo čija.
Svijet je možda pun razočaranja, ali odlučila je da više neće biti dio tuđe koristi. Njeno „malo kasnije“ postalo je njeno pravo vrijeme, vrijeme u kojem je naučila da voli sebe i da zna šta zaslužuje.