Oprosti, ali…
On je primjećivao kad bih promijenila naušnice, a jednom prilikom je cijelo popodne tražio onu koju sam izgubila u travi i čak ju je našao.
Svakog jutra pitao me kako sam spavala i želim li kavu, a svake večeri mi je ljubio rame i onda ga pokrio ako bih zaspala.
Onim danima u mjesecu kupovao bi mi par velikih čokolada od jagode i štapiće s kikirikijem, jer je znao da mi je to omiljena kombinacija kad nisam sva svoja.
Utješio me kad mi je umrla baka, bio potpora kad sam imala diplomski i razveselio me kad mi do smijeha bilo nije.
Nikad mi nije kontrirao kad bih izabrala film, iako, realno, uvijek sam birala sranja. Ipak, strpljivo je pratio, mislim da su mu se neki čak i svidjeli.

On se trudio.
On me poštovao.
Moja obitelj ga je voljela, a društvo obožavalo.
A ja… ja sam bila presretna što sam imala jednu osobu koja mi je bila oslonac, podrška i potpora. Pravi muškarac.

Sada više nije tu, ali zbog njega sam naučila koji osjećaj tražim i kakvo ponašanje želim.
Naučio me da se nikada ne bih trebala spuštati na nečije “možda”, jer postoji netko tko bi glasno vikao “DA!”.
Da nikada ne bih trebala pristajati na malo kad znam da zaslužujem sve.
Da nikada ne bih trebala pristajati na nekoga tko ne zna što želi, tko odugovlači i tko se ne trudi.

Oprosti, on je nekako bio sve, a ti si sve napola.