Ako zavidiš na tuđoj sreći, u velikoj si zabludi.
Ne znaš – i ne možeš znati – koliko je skupa cijena nečije sreće, niti da li je prava.
A ako je prava, ne znaš koliko će trajati.
Zarad jednog dana sreće, deset dana tugom ih plati.

Život čovjekov je poput života psa lutalice.
Kuda god ga glad navede, on se tamo zaputi.
Osuđen je da vječno hoda između noći i dana, da nema ništa, a da ima sve – pa kako mu zapadne.



Dok je neznanac govorio, ljudima se srce grčilo, lica izvijala.
Mnogo je žena zaplakalo, ali ponegdje i muška suza kanu.
Nijedan od prisutnih nije imao osmijeha.

Kada predavanje bijaše gotovo, starcu priđe jedna djevojka – ni malo srećna zbog njegovih riječi.
Hrabro i otresito zaurla:

– Ti si starac, izgubio si pamet lutajući kao skitnica! Ovdje si došao da nas učiš o životu? Moj muž će te, kada mu ovo kažem, sigurno objesiti ili dati psima da te do kosti izglođu!

Starac osta pribran i samo pomirljivo, bez straha za vlastiti život, blago reče:

– Neka.

– Ti se još izruguješ sa mnom?! Straža! Vodite ovu matoru budalu kod mog muža! Starče, tebi je odzvonilo. Nećeš više pametovati!

Starac na to reče, uz osmijeh, kao da je dobio najljepšu pohvalu na svijetu:

– Neka bude.

Bijesno, uz vrisak i udaranje nogom o tlo, žena se udalji, a za njom i njene sluškinje.


---

Starca odvedoše do tamnice i baciše na pod.
Tamo svjetlosti ne bijaše. Ni vazduha.
Ustajao vonj pomiješan sa vlagom i mokraćom – zadah smrti.

Oteše mu mantil i kapu. Osta gologlav, u tankoj bijeloj košulji.
Opipavao je ivice tamnice da pronađe kamen gdje bi sjeo.
Polako se spusti, koljena mu krcnuše, leđa izmučena dugim zimama i udarcima.

Ipak, duh mu bijaše mladolik.
Osmijeh lijep, pogled prodoran – onaj koji čita duše, onaj koji ljudi teško podnose.

– Zemlja i kamenje – šapnu. – Pa dobro. Od svega u životu može biti i gore. Zahvalan sam.

Poče tiho pjevušiti.


---

Vrata se naglo otvoriše. Snop svjetla pade na njega.

– Ustaj, vodimo te do upravnika!

Kako nije odmah ustao, udariše ga štapom. Bol mu probode rebra.
Ipak se pridignu.

Pred njim – upravnik. Debeo, zdepast, lice grubo.
Starac šapnu u bradu:

– Prijatelju moj, tebi je gore nego meni.

Ubrzo dođe i žena, dotjerana u crnoj haljini, sa niskom bisera, našminkanih očiju i kose ukrašene cvjetovima.

– Dragi moj mužu i upravitelju, ovaj starac je došao da stvara nered! – reče. – Poludio je ljude, žene su jecale.

– Ko te poslao? – upita upravnik. – Reci odmah ili ćeš patiti.

– Niko – odgovori starac. – Sam sam došao. Nemir ne želim da stvaram. Ako sam vas uvrijedio, izvinjavam se.

Žena se prezrivo nasmija.
Upravnik odmahnu glavom.
Starca vratiše u tamnicu.


---

Tamo, u hladnoj špilji gdje se lomi nada, on poče molitvu.
Nije čuo kada mu donesoše hljeb i vodu, ni kada posjetilac stade u mrak.

– Čemu se moliš, starče, kad te sjutra neće biti?

– Dovoljno sam živio. Sve sam vidio i čuo. Ne žalim.

– Tvrdoglav si!

– Nisam. Da znaš šta ja znam, i ti bi.

– Šta to znaš?

– Posudi mi ogrlicu. Vratiću je.

Posjetilac, radoznao, spusti nisku. Starac je uze i prođe prstima.

– Trinaest perli. Dvanaest malih i jedna velika. Svaka bolest srca.
Jedan biser je egoizam, drugi arogancija, treći sebičluk,....pohlepa, taština, požuda, netolerancija, ljutnja, laž, varanje, ogovaranje, potvora...

– A sada otkini jednu po jednu i niska gubi sjaj.
Ostaje samo ovo- pokaza rukama končić – to je srce.
Čisto i jednostavno.

Biseri se rasuše po tlu.

– Poduči me, starče – reče posjetilac. – Kako da budem kao ti, tako slobodna...?

– Samo srce hrabro baca bisere sa sebe, jedno po jedno. Kukavice nose teret do smrti, ni ne znajući za njega. Plaše se sebe, jer šta će od njih ostati kada zbace sve?
Boje se nagosti svoje duše poput tek rođenog djteta koje se trese i plače jer je došlo na ovaj svijet, nago i samo.

Žena, ganuta, šapnu:

– Pokušaću da te spasim.

– Ne – reče starac. – Ne smije tvoj muž biti osramoćen.
Ja sam spreman umrijeti.
Zahvalan sam ti – jer si mi pomogla da bacim i posljednji biser: moju taštinu.


---

Njegov stari vrat krcnu brzo i glatko.
Baš kako je upravnik naredio.

Samo je jedna osoba gorko plakala.


---

– Napokon sam kući – reče zadovoljna duša mirno.