Da vrhovima svojih mekih prstiju
Dodirneš moja ramena.
Nježno, pažljivo.
Ispočetka oprezno i suzdržano.
Prisloniš svoje dlanove
Uz moje ruke
I usne na čelo.
Da te jedan dah dijeli
Od toga da prisloniš usne
Na moju kožu.
Da zatvoriš oči
I prostor između nas prošapće
Da sam i ja tebi nedostajala
Koliko i ti meni.
Da nježne ruke
Ne budu samo lelujave linije
U snu koji mi se prikrade ujutru.
Kad isključim alarm
I ubjedim sebe da ću spavati
Još samo pola sata.
Da nisi samo melanholija
Koja se spusti na moj jastuk
Kao magla, kao nepozvani gost.
Da nisi pjesma,
Niti zamršeni stih
Koji razumiji samo oni
Nesretni u ljubavi.
Da mi dođu tvoje nježne ruke
I ja ne budem jedna od njih.
Da se u zagrljaju tvom
Moja snaga slomi,
Kao bijesno more od stijene.
A kad se iznova krenem sastavljati
I nježne ruke krenu milovati staklo,
Krhotine koje ostanu
Prvi put stvore lik koji liči na mene.