Noćas je stao grad.
Stala je kiša i kapi koje se slivaju niz stakla prozora.
I auta na ulici.
I vozači koji jedva čekaju da stignu kući.
Stala su i svjetla i reklame na bilbordima.
Usporili su i svi oni koji su negdje žurili.
Gazili lokve vode i raznosili kišu na svojim cipelama.
Utihnuo je vjetar i svaki šum.
Utihnulo je i srce da ne bi remetilo simfoniju hiljadu violina,
Što su svirale između dvoje ljudi.
Samo su oni mogli uživati u tom zvuku.
On, stavljajući svoje prste u njenu kosu i češljajući joj pramenove.
Ona, prislanjajući svoj obraz na njegov.
Šapućući nježno i skoro nečujno.
Oboje, pripijeni jedno uz drugo.
Igrajući ples čiji su koraci poznati samo njima.
Obećavajući ljubav, nježnost i toplinu.
I trud da uvijek biraju ljubav, nježnost i toplinu.
I jedno drugo.
Noćas, sve je stalo.
Da bi njih dvoje moglo čuti jedno drugo.
Sve je stalo.
A opet, od tog trenutka,
Sve je počelo da živi.
Sve je utihnulo,
Da bi ljubav mogla da progovori.