Već dugo je nosio svašta u sebi.
Oslovljavat ćemo ga sa - on.
E baš on, - on je nosio svašta u sebi.
Od rana prošlosti do nemirne budućnosti.
Uzburkana sadašnjost ga je grizla više nego išta.
Svaki dan se sastavljao iznova i iznova.
Obitelj je imao, napola, tata je oduvijek bio odsutan u njegovom životu.
Sam se borio i sa životom i sa depresijom.
Prijatelja nije imao, ili ih je imao ali su bili lažni.
Danas fini, sutra već druga priča, znate kako lažno prijateljstvo izgleda, ne bih priču da kvarim.

Bila je večer, oktobarska noć.
Onako lagani prelaz iz ljeta u jesen, temperature u padu a zrak svježiji.
Slušao je muziku u svojoj sobi.
Ah ta muzika, uvijek ga je ispunjavala i popunjavala brojne rane koje su mu nanijeli.
Čuo je tutanj, ni on sam ne zna kako.
Muk nasta, a u zraku prolazi lagana jeza i strah.
Svjetlo YouTuba i njegovog ekrana prekri obavijest :
"Potres u Vašoj blizini, jačina 5,1".

Znate što je učinio?
Apsolutno ništa.
Jedno veliko ništa.
Ni pomjerio se nije, iako je treslo.
Obitelj već na izlaznim vratima a on leži na krevetu sa slušalicama u ušima.
Nije želio ništa drugo osim jednog velikog kamena u glavi.
Umiralo mu se.
Znate taj čin bježanja koji daje konotaciju spašavanja života.
Asocira na to da se boriš za svoj život.
Ali on, on nije imao asocijaciju na život.

Vjerovao je da time može sebi olakšati.
Bolje smrt nego depresija, bolje smrt nego okruženje lažnih prijatelja, bolje smrt nego anksioznost, mislio je.
On je čvrsto htio umrijeti, ali zapravo nije htio ubiti sebe - nego nešto u sebi.
Htio je ubiti osjećaj, strah, paniku, muku.
Nije više htio krpiti rane od prijatelja, od tate, od lažnih nada, od svega...
Mnogo prije toga je provodio vrijeme ubijajući sebe, jastukom ili udarajući sebe.

Eto tako je on htio umrijeti, tiho u svojoj sobi.
Nadao se da kad ga izvuku, da će mu se tada netko obradovati misleći da je živ.
Znate, zadnja nada beznadnog čovjeka.
I dok drugi vjeruju da je smrt neka vrsta patnje, za njega je bila neka vrsta spasenja.
I doista, vjerovat ću do kraja da je on živ, i da živi još uvijek.

Ova priča neka Vam svima bude podsjetnik na borbe koje vodimo svakodnevno, koje drugi vode a da i ne znamo za njih.

- Anno