Ležim na kauču. Provjeravam društvene mreže, i naiðem na Njen objavljeni video. Novoroðenče; ime se ne zna, niti otac, niti da li je njeno ili nije. Možda je drugaričino ili od neke njene rodbine: danas se i tuða djeca "kače" na društvenim mrežama.

Nebitno. Ono što je bitno jeste: mene tu nema. Nisam dio toga. Pratim Njen potencijalni životni razvoj preko ekrana koji me sprječava da joj makar iskažem ljubav koju sam, kao neki mali veseli i razigrani dječak, gajio prema Njoj. Da mirne duše koračam dalje.

-------------------------------

Upoznah je u susjednom kabinetu. Starija od mene. Radila nekakva istezanja; svakim trzajem izbacivala studentske muke toga dana. Njen pogled i osmijeh, te oči njene koje zbog smiješka zaškiljiše iza stakala njenih naočala.
A ja brzinski idem dalje, ne registrujući u potpunosti Njen lik, žureći nekamo.

-------------------------------

Sad ja sjedim u kabinetu, a Ona sa svojom grupicom prolazi. Odjednom, se vraća nazad i pruža mi ruku, predstavljajući se.

B. M. - ona, njena kamera i to lice poblistavljeno od ljepote

-------------------------------

Ona kao francuska dama, Parižanka, sa tankom cigaretom u desnoj ruci.

-------------------------------

Kafa s njom. Čekam ju ispred. Kad me ugleda, šokirala se: zaboravila da imamo dogovoreno. I brzinski odradimo razgovor od maksimalno 10 minuta. Ja očekivao druženje, a ona nudila "pomoć mlaðem kolegi". Njoj to vjerovatno bilo onako usputno. Meni patnja i bol toga dana. Jer zaboravila je na mene.

-------------------------------

(po posljednji put koristim ovo u svom spisateljskom radu.... ne želim ovoga da se više sjećam)

22.5.2025. – ČET

Svaki čovjek treba naučiti biti sam. Tako će biti manje nesretan