Ja sam se jutros probudila.
Moja vršnjakinja /u nekoj dalekoj zemlji/ nije.
Vidjela sam sunce.
Ona nije i više nikada neće.

Ne mogu pognuti glavu i ne zapitati se milion pitanje. Ono učestalo bi glasilo zašto?
Zašto moji vršnjaci gube mladost i snove u toj nekoj dalekoj zemlji?

Mnogi je nazivaju dalekom, pritom ne misleći na njenu geografsku daljinu.
Ta daleka zemlja nekoć je bila i moja zemlja.
Taj daleki grad nekoć je bio i moj grad.
Ti ljudi koje je svijet iznevjerio nekoć su bili i moji ljudi.
Kada se to desilo, prije 30 godina, svijet je rekao:"Nikada više!"
Nikada više se odigralo ponovo na svjetskim ekranima u toj dalekoj zemlji.
Nikada više se još uvijek odigrava na bjelosvjetskim ekranima, ali rijetko ko podigne pogled.
Nikada više ne dolazi sa upozorenjem.
Nikada više ubije nedužne ljude dok spavaju.

Ponovo se neko igra Boga.
Neko duboko poremećenog uma.
Neko ko konstatno nosi bijelu /simbol čistoće i nevinosti/ i plavu /simbol mira i spokoja/.
On nije čist niti nevin, na njegovim je rukama nekoliko hiljada krvavih mrlja.

On je miru i spokoju dodijelio prefiks ne i pripisuje si ulogu heroja.

On nije heroj već zločinac bez imalo zdravog razuma koji čini nepravdu koju je neki drugi zločinac nanio njegovom narodu.

Ne stajem na političku stranu, stajem na stranu pravde.

Stajem na stranu pravde za civile čijom se jedinom greškom smatra to što su monstrumu dali komad svoje domovine.

Stajem na stranu zamrznutih snova, mladosti i djetinjstva.

Stajem na stranu na koju je odavno trebao stati cijeli svijet!