To je ta dobrota koju svi traže a malo ko je daje. Obično onaj ko je daje biva ostavljen na kraju. Srcem se ona tu negdje ogleda, valjda nam je ljudima to od rođenja tako.

Koliko puta budeš dobar prema svima, a vrati ti se sve naopako? Koliko se puta samo koplje lomilo nad nemirnim morem a brod je birao da pomogne?

Bezbroj puta smo vodili svoje bitke a birali smo prema drugima biti dobri, a da niko nije primjetio naše borbe. Živjeli smo u nadi da ćemo jednog dana i mi biti pogledani. Da će nam neko pomoći, saslušati i biti tu kada je najpotrebnije.

Kako to obično i bude, nikog nema kada ga trebamo. Tako i ovaj put. Od silne dobrote se ubišmo, ali nema ko da se ubije da bude za nas dobar.

Valjda je to taj životni proces u kojem jedni imaju sve a drugi ništa. I onda kada imaš ništa ti je dobrota negdje urezana u srce.

Možda smo zato na kraju i ostavljeni? Jer neko tamo ima sve i uživa u tome? A mi koji ništa nemamo, smo zarobljeni u mislima kako da drugima pomognemo da imaju sve?

Pasti jednom ne znači padati zauvijek.
Ostavljen jednom nekad znači biti ostavljen zauvijek.

Eh moja dobroto,
Skupo si me koštala u životu,
A opet bih te birao,
Svaki put,
Teška li si ,
Al' si od Boga