Esej o lijepome
Zanimljivo je koliko lijepoga ima oko nas, a toliko malo dajemo pažnje tome. Recimo, imam svaki dan rutinu da svog psa vodim u isti kvart u koji ga vodim otkako smo ga dobili (znači 2021. godina). Kada su mi neki profesori savjetovali da počnem obraćati pažnju na stvari koje vidim oko sebe, zaista sam se zadivio, a istovremeno i razočarao u sebe. Tako bi svako od nas trebao percipirati ovaj svijet; upijati sve ljepote svojim čulima i vječno ih pamtiti i vraćati im se.
''Gurajući'' samog sebe sve više i više u umjetnost, moje oko, njuh i sluh za lijepo su se razvijali. Svako jutro se budim pored police sa knjigama – ''ljepotama pisane riječi''. Uvijek hodam istim rutama do fakulteta, gradom koji je za neke ''ljepši i od Pariza''. Svakog dana viđam lijepe ljude, zavolim tu njihovu ljepotu koja podrazumijeva i fizički i karakterni aspekt. Zaljubim se u ženu ''gracijanske ljepote''.
Ali, šta je to zapravo lijepo, toliko dojmljivo našim bićima?
Da li je to samo harmoničnost oblika, simetrija lica, ili je to neuhvatljiv trenutak u kojem se osjećamo posebno? Da li je to pogled pun topline, rečenica napisana s ljubavlju, melodija koja nam miluje dušu? Možda je ljepota upravo u svakodnevnim trenucima koje često uzimamo zdravo za gotovo – u mirisu svježe skuhane kafe, u sjaju jutarnjeg sunca na prozorima mog grada, u smijehu prijatelja koji odjekuje praznim ulicama.
Ljepota nije samo estetska kategorija; ona je osjećaj, doživljaj, stanje duha. Ona je ono što nas pokreće, inspiriše, podsjeća da je život vrijedan življenja. Ako je ljepota u oku posmatrača, onda je na nama da se učimo gledati – da naučimo pronalaziti ljepotu i u nesavršenom, i u prolaznom, i u svakodnevnom.
Možda, na kraju, ljepota nije nešto što posmatramo, nego nešto što osjećamo. I možda je istinska ljepota upravo u nama samima – u našoj sposobnosti da volimo, da sanjamo, da stvaramo i prepoznajemo ono što je vrijedno pažnje.
Na tom putu učenja, svakog jutra, dok šetam istim ulicama, sve više shvatam koliko još ljepote nisam vidio – i to me beskrajno raduje.
Ali moram priznati: ne mogu pričati o ljepoti ako ne spomenem i nju – žena koja meni donosi radost, a uzrokuje patnju. Ona je sâm život – puna ljepote, misterija, neistraženih staza moje svijesti, ali put pun avanture i ljubavi. Ona je puna maglovitih suptilnosti, ali ih vječno želim istraživati. To je ljepota žene. S njom hoću da istražim ovaj svijet jer ima toliko toga za diviti se.
Ona je ljepota koja nadilazi prolaznost. Možda je neuhvatljiva, možda je nikada neću u potpunosti razumjeti, ali upravo u tome leži njezina čarolija. Nije li i sama umjetnost takva – vječno otvorena za tumačenja, nikada do kraja definirana, uvijek nova u očima onoga koji je gleda?
Dok razmišljam o svemu ovome, shvatam da ljepota nije samo u onome što opažamo spolja, već i u onome što osjećamo u sebi. Ona je u našim sjećanjima, u našim mislima, u trenucima koji su nas dotakli. Neka bude u svemu što radimo, u svemu što jesmo.
Ljepota može biti u nesavršenosti, u pukotinama života koje propuštaju svjetlost. Možda je upravo u toj ranjivosti ono što nas povezuje s drugima, što nas čini ljudima. Ljepota nije samo u savršenstvu proporcija, nego i u nesavršenom osmijehu, u nespretnoj rečenici izgovorenoj s iskrenošću, u pogledu punom čežnje.
Na kraju, ljepota je možda upravo ono što nas inspiriše da nastavimo dalje – da pišemo, da sanjamo, da volimo. I ako postoji jedna stvar koju želim sačuvati, to je sposobnost da se divim, da budem očaran, da pronađem ljepotu čak i u najmanjim stvarima.
Svaki dan nosi sa sobom nove ljepote, ako samo naučimo gledati. Možda je u svjetlu koje se prelama na mokrim ulicama, u zvuku koraka koji odzvanja u tišini, u načinu na koji nečiji glas može omekšati srce. Svaki trenutak nosi potencijal da bude lijep, ako mu dopustimo da nas dodirne.
Ponekad, ljepota nije samo u onome što opažamo, već i u onome što stvaramo. Možda je u riječima koje ostavljamo drugima, u djelima koja činimo iz ljubavi, u pričama koje pričamo kako bismo uhvatili ono što nas nadahnjuje. Ljepota je u trudu, u težnji da budemo bolji, u hrabrosti da sanjamo i dijelimo te snove s drugima.
Na kraju, možda je ljepota upravo ono što nas spaja – ono što nas tjera da se osvrnemo, da udahnemo dublje, da osjetimo zahvalnost za svaki trenutak koji nam je dat.
Svijet je pun ljepote. Na nama je da je vidimo.