Ljeto je završilo, a mi smo preskočili sve sitne gluposti i zakoračili ravno u mrak. Govorim vam: ovdje više nema mjesta za mene, jer želim čekati novi dan, onaj što će doći iza požara i dima. Ispred nas njišu se talasi, valovi nepoznate kobi, a dok plamen guta karte svijeta i atlasi se pretvaraju u pepeo, pitanje ostaje: ko će nositi našu sudbinu?

Ne bojte se. Ja sam još ovdje. Moje tijelo luta, traži put do nebeske kolibe, ali moje riječi ostaju s vama. Znam da će opet doći ljeto, ali ono neće biti isto: prestat će bježanje, prestat će laži. Čovjek posjeduje strašnu moć — moć da sve stvori i moć da sve uništi.

Noć se spušta, a ja vam kažem: proći će ljeto, past će tama na sve krajeve, i vi ćete se pitati: kamo sada? Je li ovo putovanje samo san, ili istina koju nismo htjeli vidjeti?

Hodam kroz prašinu, hodam preko brda, pratim sjenke i tragove što nestaju u oblacima. Pružam ruke i držim smrtnike u šakama. Oni me gledaju očima punim uzdaha, ali u meni srce govori: spasi anđele. Ako sutra bude taj dan, bit ćete nagrađeni.

Ljeto je završilo. Počelo je plakanje. Ono što nam je ostalo sada nestaje. I kažem vam: mladost i glupost padaju zajedno s pepelom, a jedino što ostaje jest vječni mrak — i nada da će iza njega svanuti novo svjetlo.

Jedan izgubljeni prorok