Upoznao sam Marinu mnogo ranije nego što ova priča počinje. Čak mislim da je poznajem od kada sam postao svjestan sebe.

Mnogi naučnici u svojim istraživanjima i studijama o razvoju mozga, kao najsloženijeg organa u tijelu jednog homosapiensa, ustvari najsloženijeg u svom živom svijetu, ljudskom oku otkrivenom i poznatom, tvrde da se prvi znaci naše svijesti pojavljuju u razdoblju od prva 18 do 24 mjeseca života.

Po mom skromnom mišljenju, neki od nas su razvili prve znakove svjesnosti o prostoru koji ih okružuje i sebe u njemu, čak i ranije. Sa 17 ipo mjeseci.

Upravo tada sam prvi put osjetio Marininu pojavu i znao da je ona sastavni dio mene. Ona je tada živjela u nekom ultra – mega – giga izvanzemaljskom energetskom prostoru i pila intergalaktičko mlijeko i jela prašinu sa Saturnovih prstenova i njima dojila i hranila mene.

Već tada je bila neodvojiva od 86 milijardi nervnih ćelija koje su se počele razvijati i razvijaće se u mom mozgu i nervnom sistemu. Zato je mozak toliko fascinantan. U njemu postoji više mogućih veza između nervnih ćelija, nego zvijezda u galaksiji. Pored mojih nervnih ćelija, Marina je bila dio i ćelija mojih srčanih mišića.

To je vjerovatno ono što ljudi zovu sudbinom ili srodnim dušama. Neko nam je zapisan u tom intergalaktičkom prostoru i dio je naše DNK odmah po našem rođenju.

Da biste razumijeli kako su i najslučajnije slučajnosti previše slučajne da bi bile samo slučajnosti, moram vam ispričati kada sam to prvi put sreo Marinu.

Bilo je to na jezeru u blizini vikendice mog djeda. Tada sam imao samo pet godina.

Došao sam s mamom i tatom u posjetu djedu koji je morao živjeti u izolovanoj vikendici u hrastovoj šumi, zbog čestih upala pluća koje je imao, pa su doktori preporučili što češći i duži boravak pored drveća koja su poznata kao čistači pluća, kao što je hrast.

Nedaleko od vikendice, nalazilo se manje jezero. Ljeti se tu moglo kupati i pecati. Mada se nije mnogo šta moglo upecati.

Voda je bila tamnoplava, tako da se nije moglo vidjeti dno. Mene je uvijek zanimalo šta se nalazi na dnu i zašto jezerska voda izgleda kao da ju je neko obojao temperama ili vodenim bojicama i stavio previše plave.

Stajao sam na rubu jezera i ubacivao u vodu jedan po jedan kamen. Od najmanjeg do najvećeg, osluškujući koliko kamenu treba da padne na dno i kakav će zvuk koji kamen proizvesti kada padne na dno. Moram priznati, bio sam malo razočaran malim kamenjem koje je nečujno udaralo o jezersko dno.

Kada sam uzeo i najveći kamen, pokušao sam ga podići i ubaciti u vodu. Kamen je bio previše težak za slabašne ruke jednog petogodišnjaka i shvatio sam da ću ga morati dokotrljati i gurnuti sa ivice na kojoj sam čučao, u vodu. Polako sam kotrljao kamen i kada sam došao do ivice, gurnuvši kamen, nekako se uspio okliznuti i gurnuti i sam sebe u tamnoplavu jezersku vozu.

Voda je bila toliko hladna da sam odmah dobio promrzline i crvene plikove na rukama i po vratu nalik opekotinama. Vidio sam da se kamen počeo spuštati prema dnu, ali ga nisam vidio kako udara o dno, jer ga je mutna voda ubrzo progutala. Mislio sam da će tako progutati i mene. Pluća su mi se punila vodom nevjerovatnom brzinom i probadanje u plućima je postalo previše jako, da mi se činilo da plačem pod vodom.

A onda se desilo čudo. Pojavila se ona. Tada još uvijek nisam znao da se zove Marina.

Bila je to djevojčica u kratkoj platnenoj, ljetnjoj bijeloj haljini. Pitao sam se, kako može uskočiti u jezero i plivati u tako hladnoj vodi tako slabo odjevena. Imala je dugu i valovitu plavu kosu kojoj voda nije mogla ništa. Imala je krupne plavo-sive oči i roze usne. Prislonila mi je svoje ruke na ramena i prijekorno me pogledala.

Sjećam se njenog glasa kad mi je rekla: „Budalo jedna. Šta da si se udavio?“

Osjetio sam kako me dvije snažne ruke vuku prema površini jezera i svjetlost je postala toliko zaslijepljujuća. Ubrzo nisam više vidio ni tamnoplavu vodu, a ni svoju Marinu. Ali su mi njen prijekorni ton glasa i riječi odzvanjale u ušima, čak i kada sam se probudio u toplom dedinom krevetu.

Kada sam otvorio oči, svi su bili oko mene i pretrnuli od straha. Pogotovo mama. Od sveg uzbuđenja, zaboravio sam reći da sam sin jedinac.

„Budalo jedna. Mogao si se udaviti!“, rekla mi je mama prijekornim glasom, dok mi je navlačila dugu i debelu jaknu preko deset pari, što majica, što džempera. Kada sam se malo oporavio, mama i tata su odlučili da je vrijeme da se vratimo u grad i da me odvedu kod doktora da budemo sigurni da nisam zaradio upalu pluća ili neko drugo plućno oboljenje od silne jezerske vode koju sam progutao.

„Je l' ti to ona djevojčica rekla da mi kažeš?“, pitao sam mamu, kada me je prijekorila za to što sam se umalo udavio. Isto to mi je rekla i Marina.

„Šta pričaš to? Kakva djevojčica?“, pitala me mama zbunjenim tonom glasa.

„Pa, djevojčica koja vam je valjda javila da se davim.“ Odgovorio sam joj.

Samo me je nastavila zbunjeno promatrati. Čuo sam kako je to kasnije spomenula tati, kada je mislila da sam zaspao u automobilu, vozeći se na putu do grada.

Razgovarao sam i sa psihologom u gradskoj bolnici o tome. Ispostavilo se da Marine uopšte nije bilo, ali da je ledena voda u dodiru sa mojim malim i još nerazvijenim mozgom, izazvala efekat šoka koji se manifestirao kao halucinacija. Psiholog je mojima rekao da nema razloga za brigu i da se sa takvom vrstom halucinacije susretao više puta sa ljudima sa kojima je razgovarao, nakon što su imali iskustvo moguće smrti.

Iako je petogošnji ja bio zbunjen i pomalo nesretan što Marina nije bila stvarna, odlučio sam da je makar nekako zabilježim i sačuvam od zaborava u koji bi sigurno Marina upala i u koji bi je nesvjesno stavio zbog svih ostalih slika i iskustava koja dolaze, a za koje je moj mozak morao napraviti mjesto.

Pitao sam svog djeda, da li može napraviti drvenu lutkicu prema njenom liku.

Eto još jedne vrlo bitne informacije za ovu priču koju sam vam zaboravio reći na početku. Moj djed je imao hobi da pravi i prodaje drvene lutkice. Lutkice su mogle biti namjenjene dječijoj igri, ali i biti kreirane prema nečijem liku. Tako bi dobile vrijedan zadatak da čuvaju lik te osobe zauvijek. Ja sam htio da sačuvam Marinin lik u drvenoj lutkici zauvijek.

Kada smo naredni put, tog ljeta, išli kod djeda na vikendicu, uz sto prijekornih pogleda, prijetnji kažiprstom i upozorenja da se ne približavam jezeru, jer „Sjećaš li se šta je bilo zimus?“, dobio sam i svoju drvenu lutku sa Marinim likom. Bio sam sretan i zadovoljan, jer je lutka stvarno imala Marinin lik.

Od tada, pa sve do mojih srednjih dvadesetih, Marina me je u obliku drvene lutkice pratila kroz vrijeme i sva iskustva koja sam imao, uključujući srednju školu i fakultet. Iako bih je vodio na putovanja i nosio u ruksaku ili koferu, pažljivo bih je umotavao u odjeću ili stavljao u kutije, da joj se ne bi nešto desilo. Moj djed je u međuvremenu umro od teške upale pluća, pa je ne bi ko imao popraviti, a i nisam znao nikoga ko se bavi izradom drvenih lutaka, osim ako ne radi neku lutkarsku predstavu u pozorištu za koju su mu potrebne drvene lutke ili marionete (drvene lutke na koncima). A i u tom slučaju, imao bi vrlo ograničeno vrijeme i resurse, pa se ne bi mogao baviti mojom drvenom lutkom.

Jednoga dana, dok sam sjedio u kafiću i pio svoj treći espresso tog dana i pisao svoj master rad, za sto pored moga je sjela jedna mlada djevojka. Mogao sam pretpostaviti da je i ona bila u svojim srednjim dvadesetim. Zagledao sam se u nju i zabezeknuo. Tako zabezeknut sam je nastavio gledati, toliko da je djevojka ispila svoj crni čaj s mlijekom i medom na brzinu, pokupila svoj kaput i torbu i otišla.

Nisam mogao da vjerujem. Djevojka je imala dugu, valovitu i plavu kosu, koja joj je bila do ispod leđa. Krupne plavo-sive oči i roze usne. Imala je blijede obraze i neku stroguću u pogledu i držanju iz koje se dalo pročitati da bi me svakog časa mogla nazvati budalom i pitati me šta bi bilo da sam se udavio.

Kada je djevojka izašla, brzo sam ustao i spakovao svoj laptop i pribor za rad. Obukao sam svoju jaknu i izvadio prvu novčanicu iz novčanika koja mi je došla pod ruku. Istrčao sam napolje i bio riješen da stignem tu misterioznu djevojku koja me je toliko podsjećala na djevojčicu koju sam vidio u jezeru, kada sam imao samo pet godina i umalo se udavio, pokušavajući da dokotrljam i ubacim veliki kamen u vodu.

Kada sam izašao iz kafića, trčao sam trotoarom da je stignem. Vidio sam da čeka autobus na obližnjoj autobuskoj stanici. Trčao sam što sam brže mogao, ali nisam uspio stići autobus. Ali sam uspio stići da vidim kako me namrgođenih obrva posmatra iza stakla jednog od prozora.

Narednih dana, sedmica i mjeseci, dolazio sam svaki dan u taj kafić. Pisao svoj master rad. I tražio svoju Marinu. Ustvari, više sam tražio Marinu, nego pisao svoj master rad.

A onda se desio i taj dan da sam položio završni ispit i stekao zvanje magistra. Otišao sam u isti kafić da proslavim master i sreo Marinu. Vjerujem da me se odmah sjetila, jer je ustala da ide, kada me je vidjela. Prišao sam joj u panici i znoju i rekao: „Nemoj bježati, molim te. Nisam manijak, samo sam budala i samo me jako podsjećaš na nekoga koga sam vidio kada sam imao pet godina.“

Prvo me zbunjeno gledala nekoliko trenutaka, a onda sjela nazad na svoju stolicu. Pokazala mi je rukom da sjednem i rekla: „U pravu si za to da si budala.“

Pričali smo sve vrijeme, toliko da sam zaboravio da slavim svoj master s društvom. Tada sam saznao da se djevojka zove Marina. Svijet je mogao stati, ali je meni bilo bitno samo to da sam pronašao svoju Marinu i da nije bila halucinacija, već stvarna djevojka. Predskazanje moje budućnosti koje sam dobio kada sam imao pet godina.

Nakon nekoliko mjeseci, Marina i ja smo se počeli zabavljati, a Marina je s radošću preuzela brigu o mojoj drvenoj lutki.

Kada sam imo 29, a Marina 27 godina, vjenčali smo se. Marina je tada bila trudna dva mjeseca. Govorila mi je da potajno priželjkuje djevojčicu, koja bi imala dugu plavu kosu, krupne plavo-sive oči i roze usne.

Odveo sam je i do dedine vikendice u kojoj smo došli da se odvojimo od gradske gužve i odmorimo. Pokazao sam joj i jezero u kojem sam je vidio kao djevojčicu. U priči, nekako sam izostavio to da je djevojčica nosila ljetnju bijelu haljinu i ostao zabezeknut kada je Marina spomenula da je uvijek imala viziju djevojčice u bijeloj haljini. Njene kćerke. Nikada joj nisam rekao da je djevojčica u mojoj halucinaciji iliti predskazanju budućnosti nosila bijelu ljetnju haljinu.

Kada je Marina bila skoro u devetom mjesecu trudnoće, pričala mi je za jednu ptičicu koja joj je skoro svaki dan dolazila na terasu u stanu u kojem je živjela, prije nego je mene upoznala. Ptičica je bila izrazito mala i na njeno iznenađenje niko je od stanara nije vidio i ni na čiju terasu nikada nije sletjela, osim na njenu. Ptičica je na svom perju, s desne strane, imala srebreni trag. Marina mi je tada rekla da osjeća da bi ona bila ta ptičica, da je rođena kao ptica.

Marinin porođaj je uslijedio ranije nego što smo mislili. Odmah u prvoj sedmici devetog mjeseca. Nakon što smo se vratili iz obilaska djedove vikendice.

Marina je dobila jake bolove i krvarenje. Odveo sam je u bolnicu gdje su započeli porođaj. Marina se porodila, ali nakon toga je ostala bez svijesti. Krvarenje nikako nije prestajalo i doktorica koja ju je porodila mi je rekla da se Marinina maternica ne kontrahira dovoljno brzo da bi se zaustavilo krvarenje. Marina je u dva sata nakon porođaja izgubila previše krvi i upala u komu. Organi su joj se počeli gasiti, počevši od bubrega. Doktori su rekli da, nažalost, ništa ne mogu uraditi i da se Marina najvjerovatnije neće nikada više probuditi iz kome.

Nekoliko minuta nakon što su to rekli, Marina je otvorila svoje oči i blago mi se nasmijala. Tiho i slabašno je pitala je li beba preživjela. Potvrdno sam joj klimnuo glavom. Medicinska sestra koja je asistirala doktorici pri porođaju je donijela našu kćerku. Dobili smo kćerku, baš kako je Marina i htjela. Približio sam joj bebu i stavio je na njezin vrat i grudi. Marina je bila previša slaba da bi je uzela i dodirnula. Samo je prislonila svoju glavu na njenu. Počela je polako zatvarati oči.

Pokušao sam se suzdržati, da joj ne bih nanio još veći stres, ali sam joj suzama natopio vrat. Marina je ponovo napola otvorila oči i šapnula mi: „Čuvaj sebe. Čuvaj malu i čuvaj mi ptičicu. To bih bila ja, da sam ptica.“

Polako je zatvorila oči, a ja i beba smo plakali u isto vrijeme. Medicinsko osoblje se počelo sakupljati oko nas.

Marina je na iznenađenje svih ponovo otvorila oči. Skupivši sve preostale atome snage u svom iscrpljenom tijelu bez krvi. Pogledala me je svojim krupnim plavo-sivim očima i roze usne razvila u osmijeh. Rekla mi je tiho: „Šta bi bilo da si se udavio?“

Nasmijao sam se kroz suze.

„Poljubi me, budalo.“, tiho je naredila.

Poljubili smo se.

Prislonio sam svoje čelo uz njeno.

„Voljela bih da te i dalje mogu spašavati od samog sebe...“

Draga moja Marina, spašavali si me od prvog momenta kada sam te sreo i shvatio da si dio mene i moje DNK. I ne govorim od onog trenutka u jezeru, već o svojih 17 ipo mjeseci kada sam počeo pokazivati prve znakove samosvjesnosti. Spašavala si me cijelog života, čak i prije nego što smo se upoznali, a ne znaš to. Volim te.

Odmaknuo sam svoje čelo od njenog i htio joj ovo reći. Ali se čuo aparat za mjerenje otkucaja srca i pokazao ravnu liniju. Medicinske sestre su mi pokazale da uzmem bebu i odmaknem se od Marine. A tek što sam je bio našao. Brzinom svjetlosti su donijeli aparat za reanimaciju i pokušali je reanimirati tri puta. Nisu uspjeli.

Ubrzo su me svi počeli grliti i govoriti koliko im je žao. Ja i djevojčica koju je Marina toliko htjela i koja je nosila njen lik, ostali smo sami. Nakon nekoliko dana, moju i Marininu kćerku su otpustili iz bolnice, a meni dali spisak upustava koje dobije svaki samohrani otac koji ostane sam sa malom bebom.

Toliko ljudi se javljalo da mi pomogne. Toliko ljudi je pomoglo. I stvarno, manje je boljelo kada su oko mene bili ljudi. A onda uvijek dođe onaj momenat glasne tišine, koji nastupi kada svi odu.

Mjesec dana nakon Marinine sahrane, beba i ja smo otišli do Marinog stana. Bilo je sunčano, pa sam izveo bebu na terasu. Prethodnu noć nisam spavao, jer mi je kćerka imale grčeve u stomaku i stalno plakala. Prislonio sam kćerku na lice i poljubio je. U tom trenutku sam čuo neki zvuk na metalnoj ogradi na terasi.

Bila je to sitna ptica sa srebrenim perjem na desnom strani. Kljucala je zrnevlje koje sam joj sipao u mali plastični tanjir.

O Marina, koliko si me puta spasila, a da toga nisi ni bila svjesna. Volio bih da znaš koliko nedostaješ i koliko bi bila lijepa i mila i da si se rodila kao ova ptičica. Volio bih da znaš da čuvam sebe, koliko mogu, našu bebu i ptičicu. Volim te. Leti visoko. Leti slobodno.