Gdje god da dođemo prepoznat će nas čim progovorimo. Mi organizujemo i kordinišemo u novim sredinama i u svakom od nas se krije lider, jer nikog iz mjesta odakle ja dolazim ne zaobilaze lekcije učiteljice ceste koja je cijeli paralelni univerzum nevidljiv na prvi pogled slučajnom posmatraču. Teza kojom bih opisao mentalitet grada je da svaka prilika koja nije uzeta je propuštena prilika, jer samih prilika za bilo šta je ovdje malo. Jednostavno, moraš znati da se ugradiš, a da ne oštetiš nikoga jer koliko god se surovo činile ceste kojima koračam, ljudi koji obitavaju istim su prijatni ljudi koji će ti pružiti onoliko koliko mogu, ne jer očekuju nešto zauzvrat, nego jer bi voljeli da se tako ponašaju prema njima. Ne postoji grad na svijetu sa kompleksnijim ljudima jednostavnijih života. Neki bi rekli da smo svi kolektivno ludi, ali odrastajući kroz prizmu mog grada moraš biti lud i to moraš biti ponosno lud, jer samo odrastanje od najranijeg igranja u mahali do prvih izlazaka u čaršiju te nauči da niko nije lud, nego su svi drugačiji. U kafiće možeš izlaziti i sam, jer gdje god da dođeš uvijek ćeš biti rado dočekan i osjećat ćeš se kao da pripadaš, nebitno kojeg si imovinskog stanja ili vjeroispovjesti, a u kafićima se sjedi samo dok se čeka da se završi nešto, a u mom gradu se vječno nešto završava. Bar kod nas koji smo prešli taj paralelni univerzum i izgubili nevini pogled na svijet. Kroz život su prolazili razni bistri umovi, širokih horizonata i šarenih pogleda na svijet, nekim čudom su mnogi od njih bili na uslovnoj kazni. Čuo sam zdravije misli i stavove od bivših zatvorenika nego od većine prosvjetnih radnika s kojima sam dolazio u diskusije vezane za iste teme. Nekako ko je hodao po zeničkom betonu je spreman da za sekundu odbaci sve predrasude. To je nešto što baš naučiš od malih nogu, po mahalama. Nije nešto što se uči u školi. Ljepota grada iz kojeg dolazim je u duši svih ljudi koji ga mogu također zvati svojim - svako od njih u duši nosi malo prašine Zeničkog betona.