Znam da te plaši da ću jednom otići,
Obući robu prebačenu preko stolice,
Staviti ruž boje vina na usne
I tihim korakom izaći,
Iz našeg stana
I tvog života.

Znam da te plaši da ću jednom otići,
Kad budemo u onom najboljem dijelu,
Gdje smo isplanirali život
I shvatili da ćemo zauvijek trajati.

Znam da te plaši da ću jednom otići,
Reći kako mi je krevet postao pretijesan,
Kako sam izgubila volju da ti ispričam što sam sanjala,
I kako bih jutarnju kavu popila u tišini,
Bez onog:
“Dobro jutro,
Kako si spavala?”

Znam da te plaši,
Da će moja koža postati imuna
Na tvoje dodire
I poljupce,
A ruka preteška za držanje.

Znam da te plaši,
Da ću htjeti nešto novo,
Nešto drugačije.
Plaši te što sam previše dobra,
I što se previše dobro slažemo
Da bi ovo sve bilo istinito.

Ali, ja ne znam kako ti reći
A da povjeruješ
Da nisam jedna od takvih.
Ne znam kako da ti kažem
“Ne plaši se”,
Pa se nadam da ti to dovoljno dobro pokazujem
Čvrstim zagrljajima,
Jutarnjim poljupcima
I onim dvjema riječima
Koje ti ponavljam svaki dan,
Da ti se urežu
Duboko u kožu
I da shvatiš
Da ćeš ih i sutra,
I iduće nedjelje,
I iduće godine čuti.
Da shvatiš
Da nikada neću otići.
Da shvatiš da sam takva luda,
Izabrala tebe,
Još luđeg.

Ali ipak,
Ako se i dogodi
Da jednom odem, možda,
Vjeruj mi:
Nikada nisam lagala ono što sam rekla,
I nikada nije bilo do ljubavi
Od nje ne bježim;
Bilo je do tvog ponašanja
I do nepovjerenja.