Srednji ili „mračni“ vijek nije se mogao pohvaliti napretkom civilizacije. U tom vremenu znanje je bilo ekskluzivno, eksperimenti zabranjeni, a svako ko bi se usudio pitati „zašto?“ ili „postoji li drugačije?“ rizikovao je lomaču. Umjetnost je služila isključivo zastrašivanju naroda prikazima pakla, a pjesnici su pjevali samo o onome što su crkveni autoriteti odobrili.

I onda — u toj tami — pojavi se jedna porodica dovoljno bogata da se ne boji ničega i dovoljno mudra da investira u ono što drugi nijesu smjeli ni izgovoriti. Bogata firentinska porodica Medici. Ne pamtimo ih zato što su bili najbolji ratnici ili diplomate, nego zato što su bili najpronicljiviji finansijeri i zaštitnici novih ideja. Oni su prepoznali da se na ulicama Firence javlja talas misli koji bi mogao razdaniti srednji vijek. I odlučili su: bolje uložiti u tu iskru nego dopustiti da nas proguta mrak iz kojeg je nastala.

Tako Mediciji pod svoje okrilje dovode Michelangela da, *tog* Michelangela — kad je imao samo trinaest godina. Galilea su prozreli još kad je bio dijete; finansirali su ga i tražili jedino da svoje ideje prvo predstavi njima, na njihovim dvorskim zabavama. U istu trpezu sjedi i Leonardo da Vinci. Tri genija, tri simbola renesanse, i jedna porodica koja je intuitivno shvatila da vrijeme više ne pripada strahu, nego hrabroj misli. Zato danas niko ozbiljan ne izgovori njihova imena — Michelangelo, Galileo, Leonardo — a da ne pomene i Medicije. Firenca i danas živi od njihove vizije: hiljade turista godišnje dolaze da se zadive renesansnim zdanjima, mostovima, palatama i simbolima njihove moći. Kuća Medicija i danas se navodi kao prvi arhitektonski primjer renesansne ideje — skromna izvana, veličanstvena iznutra — jer je simbolizovala ono što je renesansa bila: Snaga duha, a ne demonstracija sile.

Renesansa je najveća intelektualna i kulturna prekretnica koju je evropska civilizacija do tada vidjela. Nastala je u Italiji u 14. vijeku kao širok odgovor na „mračna“ obilježja srednjeg vijeka: strah od znanja, crkvenu cenzuru, stagnaciju, sputanu misao i gotovo potpunu odsutnost kreativne slobode. Dok je srednji vijek počivao na vjeri, dogmi i poslušnosti, renesansa se okrenula prema čovjeku, razumu i slobodnom stvaranju. U svojoj suštini, renesansa je značila ponovno rođenje klasičnih ideala – povratak starogrčkom i rimskom razumijevanju svijeta, gdje su znatiželja, logika i promišljanje bili nešto prirodno i nužno. Renesansni mislioci počeli su vjerovati da se čovjek ne rađa samo da bi trpio, slušao ili preživljavao, nego da je sposoban da razumije svijet, da ga istražuje, da mijenja vlastitu sudbinu, da stvara ljepotu i pomjera granice.

Humanizam

Humanizam predstavlja jedan od najvažnijih intelektualnih pokreta evropske povijesti. Nastao je u Italiji 14. stoljeća i razvijao se paralelno, ali ipak malo ranije od renesanse, dajući joj idejni okvir. Humanisti su naglašavali vrijednost "studia humanitatis" proučavanje književnosti, retorike, povijesti, moralne filozofije i gramatike – disciplina koje su, za razliku od srednjovjekovne skolastike, istraživale ono što znači biti čovjek.

Korijeni humanizma nalaze se u djelima Dantea Alighierija, Petrarke i Boccaccia.

Iako djelimično pripada kasnom srednjem vijeku, Dante se često smatra pretečom renesanse. “Božanstvena komedija” je jedno od najvažnijih djela evropske književnosti. Pisan je narodnim jezikom i tako uveo taj stil u velika književna djela.

Giovanni Boccaccio autor “ Dekamerona” zbirke od 100 novela, remek-djela rane renesanse. Ističe realizam, živopisne likove i kritiku društvenih normi. Njegovo djelo predstavlja prijelaz od srednjovjekovne ka renesansnoj književnosti.

Francesco Petrarca „Otac humanizma“ i jedan od prvih renesansnih književnika. Najpoznatiji po Kanconijeru, zbirci soneta posvećenih Lauri. Razvio idealizirano poimanje ljubavi i obnovio interes za antičke autore.

Njihov povratak klasičnim izvorima, potraga za izgubljenim rukopisima i promicanje kritičkog mišljenja najavili su dolazak nove epohe. Posebno Petrarka, „otac humanizma“

Humanizam i renesansa označavaju trenutak kada se Evropa okrenula od tame prema svjetlosti, od straha prema radoznalosti, od dogme prema razumu.