Djetinjstvo kakvo pamtim nestalo je. Nestalo je onog dana kada smo počeli žuriti za ovim svijetom u kojem smo zapravo i nebitni. Samo smo komad zemlje rasparčan u djeliće.

Svi smo otišli jedni od drugih, onako nečujno kao list kad padne na tlo. Udaljili smo se a da nismo ni znali. Nismo čak ni poimali da nam je to posljednji put.

Otišli smo jedni od drugih toliko tiho, a znali smo maštati toliko glasno.

Soba, mrak, mi pričamo i sanjamo uz pjesme Jasmina " Jala Brat " Fazlića. Baš onako u sobi 2 sa 2. Mnogo li nas je bilo u sobi, kao mrava.

Dok tučemo Counter Strike 1.6, pijemo Sprite i zajedno smišljamo planove koji će ispostavit će se, u budućnosti da padnu u vodu. Baš kao u Jalinoj pjesmi " 2 sa 2 " - " Imao sam planove ali planovi su pali ".

Jednog od nas je odvukla želja za novcem, slavom i javnim nastupom, drugog je vukla želja za igrom , a nas par koji su ostali je vukla želja za životom. Iako nismo znali šta je život i šta nosi sa sobom.

Šta su znali kvartovski momci iz Zalika šta je zapravo život?

Tamo negdje nas je čekao upravo taj život. Porodica, posao, škola, fakultet.. sve nas je čekalo, a mi smo bili izgubljeni u vremenu i prostoru.

Stare kajle su se kalile na nama. Žestoko i odvažno - tako bismo se pravili pred njima. Jaki smo a nismo. Znali smo ih slušati i gledati svoja posla.

Dok su svi ortaci iz kraja uživali u vožnji bajsova i u igri basketa, nama je važno bilo da smo zajedno i ništa više. Nema tu priče bato , il' smo zajedno il' ne.

Nije nam bilo bitno ko smo i kakvi smo. Božiće i Bajrame smo obilježavali kao da su jedno. Zajedno smo rasli i molili se, svako na svoj način.

Učestala igra fudbala na popularnim " Plavim " terenima je bila sve. Uz koji dribling i stih Jale nismo ni mislili da će jednom doći kraj svemu tome.

U tišini smo se nadali da neće doći tako brzo, iako se predosjećao kraj.

Tu negdje smo i prestali misliti jedno na drugo. Tu negdje sam i prestao misliti o gradu. Gradu koji nas je sve povezao i sa kojim smo dijelili najbolje i najgore dane.

Grad je odjednom postao simbol za razdvajanje. Ljude koje sam znao više ne znam, ulice koje sam znao više ne znam. Pisati o njemu više i ne smijem. O njegovom stanju, tome kako diše i kakav je.

Mnogo ih se uplelo u njega a da nisu iz njega. Sve su uništili što su mogli.

Svi smo se tada razišli vjerujući u ponovni susret do kojeg nije ni došlo.

I sve one priče o Elitnim Odredima, Jali i Bubi sa početka smo negdje mi živjeli, samo bez poroka. Znali smo da su naši poroci zapravo fudbal, kečeri, sprite, kanter i muzika.

Još uvijek tražim negdje tu odiseju koja nas je zajedno držala na okupu tih dana. Vrlo vjerovatno da ne postoji više s' obzirom na to da su svi nestali. Nestali kao i naše zajedničko djetinjstvo o kojem je ostala samo uspomena.