Oktobar je počeo mirisati na otpuštanje.
Pečeno kestenje u papirnim vrećicama,
Od kojeg se isprljaju prsti na rukama.
Drvo ili ugalj u šporetima i dimnjacima.
I maske preko usta i nosa zbog velikog zagađenja.
Puštamo voljno i spremno.
Ili nevoljno i drhtućim srcima.
Sjećanja na ruke koje smo grlili.
I druga srca koja smo poznavali.
Kupujemo prve čizme za kišu koje najčešće
Propuštaju vodu.
Nosimo prošlogodišnje jakne
Koje smo estetski i emocionalno prerasli,
Vidjevši mnogo dobar kaput u izlogu.
Sjećanja na one koje smo znali u dušu.
I kojima smo voljeli dušu.
Oktobar je počeo mirisati na tišinu.
Onu koja bi te trebala ušuškati u toplo ćebe
I uspavati.
A ustvari te drži budnim noću.
Oktobar je počeo mirisati na:
„I progovorili su samo jednu jedinu riječ. Ćao.
A znali su jedno drugo u dušu.
Lako je postati sjećanje.
Umijeće je biti sjećanje koje grije kad je najhladnije.
Jesen je tek počela, a već miriše na završetak.
Nije dobilo ni šansu da počne kako treba,
A već je završilo.
Oktobar se krije u očima onih koji kriju
Poglede jedni od drugih.
A znali su jedni o drugima i više od duša.
Zapravo, ne znate čovjeka, ako mu ne znate dušu.
Sve ostalo je površinski.
Sve ostalo je vrh ledenog brijega koji on želi da vidite
Ili misli da je sigurno i prihvatljivo da vidite.
Vidim te u svakoj kišnoj kapi koja se spusti
I padne na moj obraz. Kao suza.
Oktobar već miriše na isplakane suze
I svu ljubav.
Svu ljubav koju sam ti dala,
Trebala ti je. Zadrži.
A ja ću tebe čuvati u oktobru
I jednoj riječi koja nikako drugačije
Nije mogla biti rečena.
A opet, ništa se njom nije reklo što smo htjeli.